Priča udara direktno u dva narativa koji se međusobno hrane. S jedne strane je insistiranje na legitimnom predstvljanju, a s druge je sarajevski građanski blok koji zapravo savršeno parazitira na ovakvom sistemu jer mu on daje razlog za postojanje.
Politika u Bosni i Hercegovini godinama ne mrda s mjesta, pa kandidatura Zdenka Lučića ispred hrvatske petorke izgleda kao pokušaj da se razbije ta zacementiranost.
Pod pretpostavkom da on zaista vjeruje u ono što priča, da je on onaj izvorni HDZ-ovac koji nikada nije odustao od početnih načela, onda on zapravo tvrdi da su današnji predstavnici Hrvata u BiH obični uzurpatori.
On se, a obzirom na to da to sam tvrdi kroz rečenicu: “Ja nisam autsajder, ja sam utemeljitelj HDZ-a…, formalno i pravno nikada nisam prestao biti član”, pojavljuje kao unutrašnja savjest te stranke, a ne kao njezina negacija. Njegova su meta današnji protagonisti hrvatske politike u BiH.
On ide direktno i na Dragana Čovića i na Željka Komšića, tvrdeći da su obojica, uprkos decenijama na vlasti, za BiH i Hrvate uradili jedno veliko ništa. Za razliku od HDZ-a, Lučić pojavu Željka Komšića ne koristi kao štit iza kojeg se skriva vlastita nesposobnost. On nije sretan tim rješenjem, ali ga, za razliku od Čovića, prihvata kao političku realnost s kojom se mora raditi, a ne samo o njoj kukati.
Cijela ova priča udara direktno u dva narativa koji se međusobno hrane. S jedne strane je insistiranje na legitimnom predstvljanju koji prečesto služi samo kao zaklon za sistemske promašaje. S druge je sarajevski građanski blok koji se navodno bori protiv etnonacionalizma, a zapravo savršeno parazitira na ovakvom sistemu jer mu on daje razlog za postojanje.
Nameće se utisak da Čović i ne želi ono što proklamuje kao svoj najveći cilj – stolicu za autentičnog Hrvata u Predsjedništvu. Ta pozicija je samo idealan izgovor da se pod maskom nacionalne ugroženosti kontroliše sve ostalo što je ključno za vlast. Navodna želja da se bude jedini arbitar unutar hrvatskog naroda služi kao paravan za držanje poluga moći i gušenje bilo kakve unutrašnje opozicije, u čemu mu svesrdno pomaže drugi politički blok kroz sistem spojenih posuda.
Postavi li se Lučić na tu sredinu, s ciljem da čuva interes države, ali i bosanskohercegovačkih Hrvata, on neminovno postaje meta oba pola, jer njihov uigran suživot ne trpi nikoga ko kvari tu simbiozu.
Upravo ovdje dolazimo do suštinske dileme, a što ako je Lučić zapravo stvarna opozicija unutar hrvatskog političkog spektra u BiH? Apriorne osude i stigma da je obavještajac, koje prate njegov angažman, zapravo su samo krunski dokaz da je politički sistem u zemlji zarobljen u vječitom limbu, između grčevitog insistiranja na legitimitetu i priče građanskog bloka o etnonacionalizmu.
Svako ko pokuša hodati tom sredinom, bivajući autentičan u svom nacionalnom identitetu, a beskompromisan prema štetnim pojavama unutar bosanske zbilje, biva progutan od ova dva polarizirana pola.
Zanimljivo je i njegovo spominjanje saradnje s Armijom BiH iz 1994. godine. To se može čitati kao pokušaj da se izbriše stigma UZP-a kroz priču o partnerstvu, što je sušta suprotnost današnjem paktu Dragana Čovića i Milorada Dodika. U čitavoj priči znakovito je insistiranje Lučića na ostanku OHR-a. To je ključna tačka razlaza, naročito jer je Čović na zagrebačkoj konferenciji krajem prošle godine o sudbini OHR-a iznio stavove koji su se potpuno poklopili s Dodikovim.
Što se tiče Zagreba, Lučić je izuzetno kritičan prema predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću. On Milanovića markira kao jednog od glavnih krivaca za uspon Željka Komšića, još iz vremena kada ga je Milanović kao šef SDP-a aktivno podržavao. Ovakva javna kritika Milanovića možebitno signalizira neodrživost teze da je Lučić “čovjek Zagreba”, barem onog s Pantovčaka.
Sam Lučić očigledno veće nade polaže u Andreja Plenkovića, kojeg je pozvao da revidira stav o bezrezervnoj podršci sestrinskom HDZ-u BiH. Ipak, tu Lučić udara u zid realpolitike. Činjenica je da Plenković, čak i ako mu privatno nisu dragi kadrovi poput Darijane Filipović, kao šef HDZ-a ne može i neće rušiti sestrinsku stranku radi unutarstranačke stabilnosti. To samo potvrđuje koliko je lutanje službenog Zagreba zapravo i doprinijelo trenutnom ćorsokaku Hrvata u BiH.
Lučić svojim nastupom nije doveo u pitanje nijedan ključni stub stabilnosti – od NATO puta i EU integracija, pa do uloge OHR-a.
Dosadašnja praksa proglašavanja političkih protivnika “obavještajcima” samo dodatno narušava ionako krhko povjerenje i služi kao alat za kontaminaciju javnog prostora čim se pojavi neko ko kvari status quo.
Pojava Lučića važna je iz razloga, jer je otvorila pitanje, a koje glasi; možemo li napokon stvoriti atmosferu u kojoj se o nacionalnim interesima misli slobodno i trezveno, bez spavača čiji je jedini cilj da uguše svaku ozbiljnu raspravu?
Scena.ba
