Piše: Željko Ivanković
Nova knjiga Ivana Lovrenovića, njegov pripovjedni triptih Dva vijeka, jedan vijek, što se u formalnom smislu uspinje k romanu-kronici, široka je panoramska priča protegnuta na dva stoljeća (otprilike zadnju četvrt 19. i prvu polovicu 20. stoljeća) i, recimo, jedan dobar ljudski vijek, a u sebi sadrži cijeli jedan svemir s predpoviješću te priče i njezinim nebrojenim recidivima, koji bi bili i jesu postpovijest Lovrenovićeve priče epohalnih promjena. Postpovijest bi bila da stvar nije i stvarnosno i literarno mnogo kompleksnija, s nebrojenim individualnim dramama trojice glavnih protagonista priče i cijelim kontekstom. I s onim koji jest, ekspliciran je i vidljiv, i mnogo više s onim podrazumijevajućim, što je nerijetko razumljiv samo dobrim znalcima. Oba, pak, predpovijesni i postpovijesni, onaj prateći se (kontekst) valjda podrazumijeva više su nego dostatni da priča profunkcionira kao širokopanoramski ispričana pripovijest, recimo – roman, slika epohe.
Dva naša inače turbulentna stoljeća (a pitam se koja to nisu?) autor je pripovjedno-dokumentaristički “posložio” u bezmalo jedan ljudski vijek, ispripovijedavši ih kroz tri snažna lika, tri franjevca što su u povijesnom sjećanju i tragu koji su ostavili iza sebe, odskočila na specifičan, a piscu na osobito važan
Fra Antun Knežević, fra Josip Markušić i fra Ljubo Hrgić, danas su ponajprije tri markantne figure i tri notorne spisateljske činjenice Bosne Srebrene. I to ih ovdje, s onim što je ostalo iza njih, čini samorazumljivim toposima naše radoznalosti, a kad se k tomu pribroji njihova djelatna uloga (i sudbina koju im je vrijeme namijenilo) u onome što nazvasmo turbuletnim vremenima (smjena osmanske i austro-ugarske vlasti u BiH, te Prvi i Drugi svjetski rat u samo 75-80 godina), onda se njihovo značenje, mjesto u povijesnom odsječku, multiplicira do razmjera gotovo antičkih junaka, sa svim (njihovim) ljudskim manama i vrlinama. A kroz njihovu se sudbinu u širokoj panoramskoj gesti (unutar priče o trojici “glavnih junaka” nebrojeno je mnogo drugih, rekao bih usputnih, junaka i njihovih malih priča) odslikavaju i svi njihovi svijetli trenuci i padovi, kao i, u malome dakako, i povijest njihove šarolike i po svemu ljudske zajednice, i povijest njihova latin-mileta, i povijest cijele zemlje u svoj njezinoj multilateralnoj kompleksnosti, paučinasto premrežene velikom svjetskom poviješću.
Bolji poznavatelji ili čak samo pažljivi čitatelji-radoznalci u stvarima Bosne Srebrene, kao kulturno-povijesnog, crkvenog i širedruštvenog i, ne nipošto na posljednjem mjestu, spisateljskog fenomena, Lovrenovićevom bi knjigom mogli doći na svoje, svejedno na kojoj je razini čitali i kojim je ključem dekriptirali. Kao literariziranu historiografsku kroniku, kao fikcijsko-fakcijski roman, kao roman epohe, kao pripovijest velike političke intrige bez početka i kraja, kao… Oni s ponešto insajderskih (pred)znanja, dakle čitatelji triju opsežnih djela trojice protagonista (Kneževića, Markušića i Hrgića), i s poznavanjem samo nekolicine paralenih i ovamo pripadajućih, komplementarnih, a danas dostupnih, publiciranih izvora, kakve nismo imali prije samo tridesetak godina, mogli bi krilima svoje radoznalosti dati neslućene zamahe.
Jer, mnogo je unutra imena i sudbina vrijednih zasebnih priča, a koje je autor naše priča samo zagrebao zagolicavši radoznalost i onih bolje upućenih (ili baš njih posebno) i onih što čuče na marginama i samo, za njima jedino razumljiv interes, čekaju neki literarni mig izvana.
Prosječnog čitatelja insajdera, u već rečenom smislu, ali i onoga koji je neke od njegovih “sporednih junaka” i dijelove njihovih priča i sam poznavao ili susretao, Lovrenovićev će impresivni istraživački nerv i akribičnost odvesti mnogo dalje od “romaneskne kronike” jednog vremena i jedne sredine. I literarno, i dokumentaristički. U istraživanje itekako značajnog i intrigantnog konteksta ove velike pripovijesti putem traganja za barem ponekim od brojnih mikro-junaka ili ponekom od mikro-priča.
Užitak čitanja i, eventualnog, osobnog pojedinačnog traganja, ostavljam intelektualnim radoznalcima, ali ne mogu, na kraju ove nepretenciozne bilješke o jednoj pročitanoj knjizi, ne izreći priznanje autoru za još jedan mali/veliki književni spomenik Bosni Srebrenoj, kojemu, a sve u izdanju zaprešićke Frakture, pridružujem i Mlakićev roman Tekija na Vrbasu i, u neznatnoj mjeri, svoj roman In illo tempore. Naime, dugo se nije dogodilo (ako je ikad), da tri autora u samo sedam godina (2018. – 2025.) objave svoje romane s (inspirativnim) utemeljenjem u ono što za BiH stvarno jest i simbolički znači Bosna Srebrena, danas možda više nego nekoć. Više? Ili samo drukčije?!
I upravo stoga ovom tekstu, jer tekst ovakve prirode to može otrpjeti, na kraju prilažem jedan meni osobito važan Post scriptum.
Ova i ovakve knjige, kao Lovrenovićeva Dva vijeka, jedan vijek, u nas imaju manu do sada utvrđene tri vrste (ne)čitanja. Stvarnog nečitanja. (Ne)čitanja u hrvatskoj književno-kritičkoj recepcijskoj zajednici i (ne)čitanja kod bošnjačkih nacionalističkih ignoranata.
O prvom nečitanju ne treba reći ni riječ. Samorazumljivo je. O drugoj vrsti (ne)čitanja je dovoljno reći samo rečenicu. Stvarno nečitanje onih koji ništa ne čitaju, a sve znaju, u hrvatskom varijetetu, svaku knjigu koja dolazi iz bh. kulturnog miljea, a slučajno i u najmanjoj mjeri ima za junaka kakvog bosanskog franjevca (nedo bog tri ili više), te u ambijentu makar i najmanji refleks osmanlijske prošlosti, simplificirano diskvalificiraju i knjigu i pisca kao nekoga tko dolazi ispod „Andrićeve kabanice“.
O trećem (ne)čitanju, prema dosadašnjem iskustvu, treba reći ponajviše, jer kad god neki bosanskohrvatski pisac objavi neki ozbiljniji tekst (prozni ili esejistički) u kojemu su predmetom istraživanja teme iz povijesti Bosne Srebrene ili roman u kojemu su književni junaci bosanski franjevci, u bošnjačkoj nacionalističkoj zajednici počne rasti nervoza, nešto ju uznemiri… Neumoljivost dokumentiranih činjenica i dugo, transpovijesno pamćenje, pa onda krenu pogromaški tekstovi protiv autora tih tekstova ili protiv dugopamteće franjevačke povijesti Bosne i Hercegovine. I zamislite (ili ne morate, jasna je!) koja je krivnja tih pisaca i tih djela – islamofobičnost… I još kad se tome pridodaju fotografije kao na potjernicama: Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Josip Mlakić, Miljenko Jergović (stavih po starini, a mogao sam i abecedno, da me nije stid sebe staviti na prvo mjesto). A ostale tek kvalifikacije i to od ljudi koji niti šta znaju niti šta čitaju, osim što su ideološki i vjersko-policijski kvalificirani, te neofitski agresivni i nadobudni.
Taj neki zapjenjeni Novobošnjak čak zna ne samo što mi mislimo, što osjećamo, što znamo (ono što je njemu nedostižno u još tri života!), nego i što sanjamo. Čujte ga: „Zapravo, Mala braća su se igrala. Lovrenović je u ulozi fra Ivana Jukića, Jergović u ulozi fra Ante Kneževića, Željko Ivanković u ulozi fra Matije Divkovića, a Mlakić je još uvijek kalfa koja prima preporuke. Pritom sva četvorica sanjaju da ih historija pamti u kvalitativnom rangu Ive Andrića.“ (Ostavljamo njegovu nepismenost njemu samom: „kalfa koja“ – kaže dotični jer nije čuo da je kalfa imenica muškog roda na „a“, kao i poglavica, sluga, vojvoda, tata… Ili bi on možda rekao: „Tata mi je bila hrvatski pjesnik…“)
Takvima ne samo da se ne sviđa nego mu životno smeta i najhladnija činjenica, a kamoli književna istina, koja mu, u njegovu vjersko-nacionalnom svemiru ne ide niz dlaku, jer drukčije ne zna i ne može onaj koji, poput psa, živi uz gospodarevo koljeno, kao vjerni i masnom kosti plaćeni podanik, čiji je jedini zadatak bio isplaziti jezik za lijeplje etiketa i lajati na sve one koji su obrazovani, koji znaju, koji imaju stav i koji znaju biti svoji.
Scena.ba
