PRNJAVOR – Da su želja za znanjem, upornost i dobra organizacija ključ uspjeha, potvrđuje priča Prnjavorčanke Mirjane Zakaljuk, majke troje djece, popadije, učiteljice, odgojiteljice i profesorice specijalne edukacije i socijalne rehabilitacije, koja je svoj život ispunila učenjem i prenošenjem znanja.
Što trebate znati:
- Priča majke troje djece koja je stekla čak tri diplome uz posao i obitelj
- Pokazuje kako upornost i podrška partnera mogu promijeniti životni put
- Inspirira sve koji odgađaju svoje ciljeve zbog obveza
- Donosi poruku da se rad na sebi uvijek isplati
Put od nezaposlenosti do tri diplome
Na polici svoga doma s ponosom drži tri diplome. Prvu je stekla davne 2013. godine, kada je završila učiteljski studij, a otkrila nam je i kako se javila želja za upisom na nove fakultete.
“Vrijeme je prolazilo, a ja nisam imala priliku stupiti u radni odnos. Godine su prolazile, ali ja nisam odustajala. Radila sam u marketu jer sam smatrala da ne trebam sjediti kod kuće u najboljim godinama i punoj radnoj snazi. Tu se javila ideja da se pokušam upisati i na drugi studijski program te sam se 2017. odlučila upisati na studij za odgojitelja predškolske djece, jer bih to doista radila iz ljubavi”, počinje Mirjana svoju priču za “Nezavisne novine”.
U tom je trenutku imala dvoje djece, a kako kaže, bez podrške supruga nikada ne bi uspjela.
“Kao odgojiteljica se nikada nisam zaposlila jer, koliko god sam molbi napisala i na koliko god se natječaja prijavila, nije prolazilo. Napomenula bih da su moji prosjeci bili iznad devet, međutim dugih sedam godina trebalo je da se zaposlim kao učiteljica u produženom boravku. Nedugo nakon toga počinje moj rad u nastavnom procesu te sam uočila nevjerojatan porast broja djece s poteškoćama. Tu se javila želja i za trećom diplomom, koja se, evo, prije nekoliko dana i obistinila, te sam stekla zvanje profesorice specijalne edukacije i socijalne rehabilitacije”, navodi ona.
Na njezinu dugom putu obrazovanja, uz supruga i djecu, najveća podrška bili su joj roditelji, prijatelji, radni kolege i ravnatelj.
Kako uskladiti obitelj, posao i studij
“Bilo je trenutaka kad sam istodobno trebala biti i na poslu i, recimo, polagati kolokvij, zato im dugujem veliku zahvalnost na razumijevanju”, kaže ona.
Iako je imala veliku i snažnu podršku, Mirjana ne skriva da je bilo teško uskladiti studij s obiteljskim životom i obvezama.
“Majka sam troje djece i tisuću puta sam rekla – da suprug i ja nismo tako dobar tim, do ovoga uspjeha nikada ne bi došlo. Djeca ni u jednom trenutku ne smiju ispaštati zbog naših obveza i tako bih ustajala rano ujutro, vodila ih u školu, vrtić, trčala kući obavljati sve poslove koje i svaka žena ima, trčala na posao, a poslije posla trčala na predavanja. Kad bih se oko 19 ili 20 sati vraćala iz Banje Luke, išla bih kući da se pomazimo sat vremena, kako mi to s djecom zovemo, zatim bih njih uspavala, a ja bih nastavila pisati seminarske radove, prezentacije i učiti do kasno u noć”, priča nam ona.
Dok bi Mirjana bila na predavanjima, njezin suprug Orel, koji je paroh Ukrajinske grkokatoličke crkve u Prnjavoru i biskupski vikar Bosne i Hercegovine, preuzimao bi djecu iz škole ili vrtića, dovodio ih kući, vozio na treninge…
Iako sve to nije bilo lako, Mirjana kaže da bi sve ponovila.
“Žao mi je što je moralo proći toliko vremena dok taj ugovor na neodređeno nije bio u mojim rukama, ali opet, to je moj put, jaram koji sam trebala ponijeti i izdržala sam. Svakako bih ponovila”, kaže ona za “Nezavisne novine”.
Ljubav prema tradiciji i radu s djecom
Osim posla u školi te obveza oko obitelji i crkve, Mirjana radi i kao koreografkinja u Ukrajinskom kulturno-prosvjetnom društvu “Taras Ševčenko” u Prnjavoru, gdje na mlađe generacije prenosi običaje, tradiciju i kulturu ukrajinskog naroda.
“Tamo imamo heterogenu skupinu od tridesetero djece s kojom kroz cijelu godinu pratimo vjerski kalendar te održavamo različite radionice uz velike blagdane Božića i Uskrsa, kao i nikolinjske priredbe. Na svim tim događanjima trudimo se očuvati ukrajinski jezik, tradiciju, ples i pjesmu”, ističe ona i dodaje da je društvo imalo kraću stanku u radu u vrijeme koronavirusa.
I dok danas uči nove generacije folkloru, Mirjana se prisjeća svojih početaka u ovom društvu, u kojem su plesali i njezini roditelji.
“Moja priča počinje tako što sam cijeli život rasla uz pjesmu u obiteljskom domu; moji roditelji su plesali u istom ovom društvu u kojem ja danas radim kao koreografkinja. Oni su u meni posadili to zrno ljubavi koje sam, Bogu hvala, uspjela uzgojiti, a iz te ljubavi prema folkloru rađaju se i nova prijateljstva i poznanstva. Tako sam upoznala svog divnog supruga, a ostalo je povijest”, otkriva ona za “Nezavisne novine”.
U cilju očuvanja ukrajinske kulture, prošle su godine organizirali i ljetnu školu pri ukrajinskom duhovnom centru.
“Četrdesetak djece je sedam dana imalo cjelodnevni boravak s nama te smo izučavali sve što je vezano za Ukrajinu i njezinu kulturu, a činjenica da je tamo bilo i djece drugih nacionalnosti govori o bogatstvu naše sredine. Smatram da sam doista bogata žena jer sam imala priliku roditi svoju djecu u sredini kao što je naš grad Prnjavor. Tu se osjeti uvažavanje, međusobno poštovanje i prava je ljepota živjeti punim plućima”, kaže Mirjana.
Poruka svima koji žele uspjeti
Na kraju našeg razgovora pitali smo je koja bi bila njezina poruka svima koji sumnjaju u to mogu li stići do svojih ciljeva.
“Moja poruka bi bila da se uz ljubav i pravu podršku mogu pomaknuti sve moguće granice na ovome svijetu. Jedan vaš osmijeh ili lijepa riječ u današnjem svijetu mogu biti nešto što će nekom popraviti dan, a možda i tjedan. Dakle, upornost, rad na sebi i dovoljno obveza kako se ne biste stigli baviti ničim što se tiče tuđeg života – to je recept za sretan život”, zaključuje Mirjana za “Nezavisne novine”.
Scena.ba
