U Kozarskoj Dubici i Donjoj Gradini danas će biti obilježena godišnjica i Dan sjećanja na žrtve genocida nad Srbima, Židovima i Romima u NDH.
Riječ je o događaju koji organizira vodstvo Republike Srpske, a povodom toga je danas proglašen i Dan žalosti.
Zanimljivo je da se svake godine u istom tjednu, sa svega nekoliko dana razmaka, u Hrvatskoj – samo nekoliko stotina metara od Donje Gradine – organizira obilježavanje godišnjice proboja posljednjih zatočenika iz logora Jasenovac, no ova se obilježavanja nikada nisu mogla spojiti.
“Avazovi” reporteri boravili su u Jasenovcu u travnju 2024. godine, a tim povodom u nastavku vam donosimo tekst koji smo tada objavili:
Svega nekoliko kilometara od isključenja s autoceste između Zagreba i Stare Gradiške, neposredno u blizini granice s BiH, nalazi se Spomen-područje Jasenovac. Ekipa „Dnevnog avaza“, koja je pratila parlamentarne izbore u Hrvatskoj, odlučila je u četvrtak svratiti na mjesto vjerojatno najvećeg stradanja na području bivše Jugoslavije.
Od samog isključenja s autoceste, osim ravnice i uglavnom starih i dotrajalih kuća, nije se imalo puno toga vidjeti. Sve izgleda kao da je vrijeme stalo, a u ovoj općini živi oko 1.500 ljudi.
Kameni cvijet
Ulazimo u otvoreni dio kompleksa gdje, ako nemate saznanja o tome gdje se nalazite, mislite da ste došli u netaknuti i mirni dio prirode kako biste napunili „baterije“. Ipak, ovdje sablasna tišina govori više od bilo kakvih riječi.
Unatoč sunčanom vremenu, tamo zatječemo svega dvije osobe srednjih godina koje su došle iz Beograda odati počast stradalima. Kako smo mogli čuti, situacija nije bolja ni ostalim danima, osim kada je riječ o danima obilježavanja stradanja, pa ovdje, osim onih koji su u prolazu, zna doći tek poneki autobus s učenicima iz Srbije. To se moglo vidjeti i po tome tko je položio cvijeće ispod Kamenog cvijeta, najprepoznatljivijeg simbola ovog kompleksa i djela arhitekta Bogdana Bogdanovića.
Od logora, upravnih zgrada i svega ostaloga što je činilo kompleks kojim je zapovijedao ustaški krvnik Maks Luburić, ostala su samo ispupčenja i udubljenja u zemlji na lokacijama gdje su se nekada nalazili objekti, uz pojašnjenje o čemu je točno riječ.
Nedaleko od Kamenog cvijeta nalazi se jezero koje je nastalo kopanjem gline za ciglanu. Prema svjedočanstvima preživjelih logoraša, mnoga su tijela bačena u jezero „da se ribe tove“. Mnogi su, nažalost, skončali u Savi, nekoliko desetina metara dalje.
Prijevoz stoke
Nekoliko metara od Save nalazi se i spomen-vlak, na istom mjestu gdje su se zaustavljali transporti sa zarobljenicima. Riječ je o teretnom vlaku koji je služio za prijevoz stoke, a tijekom razdoblja NDH u njemu su deportirani zarobljenici, zbog čega je imao i neslužbeni naziv – „vlak smrti“.
Iako građani u Hrvatskoj ne mare previše za ovo mjesto, uočljivo je da se ono redovito održava, trava je pokošena, a na više se mjesta može vidjeti da su, uz pomoć Vlade Hrvatske, izvršene određene obnove.
Osim toga, danas se uz Spomen-područje Jasenovac nalaze i dvije zgrade. Jedna je upravna, na čijem staklu s vanjske strane pišu godine i svi važni događaji koji su vodili k tome da ovo mjesto postane jedno od onih gdje su najmonstruoznije ubijani Srbi, Romi, Židovi, među njima i brojni civili, ali i svi politički neistomišljenici.
Druga zgrada je Memorijalni muzej koji je, stječe se dojam, vrlo dobro iskoristio taj mali prostor. Slaba osvijetljenost i tamni zidovi simbolički šalju jaku poruku o onome što se dogodilo, a cijelom dužinom muzeja, ispod krova na staklu, nalaze se imena stradalih od fašističkog režima koji je imao potporu Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija.
Metode ubijanja uključivale su vješanja, ubojstva noževima, maljevima i sjekirama te vatrenim oružjem, čemu svjedoče i predmeti u muzeju koji su se koristili za ova svirepa djela.
Na zidovima su i brojne fotografije iz tog mračnog perioda, dok se na više televizora puštaju isječci iz dokumentaraca o toj tematici.
Ono što nikoga ne ostavlja ravnodušnim su autentični predmeti iz tog vremena, poput prsluka koje su sašili zarobljenici, crteža šestogodišnjaka Tedija Draušnika, bonova za hranu koji su bili privilegija samo određenih grupa, logorske povratno-dopisne karte koje su služile kao jedina veza s najmilijima.
„Bez vode“
Najveći dojam ostavlja limena tabla s natpisom „bez vode“, koja je bila obješena na ogradu logora 3C koji se nalazio unutar velikog logora tokom ljeta 1942. godine, kada su, prema naredbi Ivice Matkovića, zarobljenici iz tog dijela bili osuđeni na smrt glađu i žeđu.
Broj žrtava
Prvih postratnih godina u Jugoslaviji se govorilo o cifri između 500.000 i 600.000 jasenovačkih žrtava, a kasnije je riječi bilo čak i o 700.000 žrtava, no očito je bilo da ti podaci nisu bili potkrijepljeni naučnim činjenicama. Prvim poimeničnim popisom 1960-ih došlo se do cifre od 59.188 žrtava.
U Spomen-području Jasenovac do danas je prikupljeno 83.811 imena i prezimena stradalih osoba, a procjene su da bi taj broj mogao ići do 100.000, s obzirom na to da su ubijene cijele porodice te da za nekima od stradalih nije imao ko da traga.
Unutar Memorijalnog muzeja nalazi se i 3D prikaz izgleda građevina kompletnog „logora smrti“.
Scena.ba
