Strah i tjeskoba (anksioznost) normalne su emocije koje svi doživljavamo. Korisne su jer nam pomažu bolje se nositi s opasnim i stresnim situacijama. Naime, strah i tjeskoba potiču lučenje hormona adrenalina koji onda dovodi do tjelesnih i psihičkih promjena. Zamislite da šećete šumom i odjednom čujete i vidite nešto što bi moglo sličiti opasnoj životinji. U vama se javlja strah koji potiče lučenje adrenalina. Adrenalin potiče aktivaciju simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava koji potiče takve promjene u tijelu i psihi koje nam omogućuju što brži bijeg (ili borbu) s opasnom životinjom, a sve kako bi preživjeli.
Strah sužava zjenice
Promjene u tijelu koje se događaju pod utjecajem adrenalina su pojačan rad srca, ubrzano disanje, preusmjeravanje krvi iz utrobe u udove – sve to kako bi brže trčali ili dobili dodatnu snagu za borbu. Zatim, zjenice se sužavaju kako bismo bolje uočili sve opasnosti, znojimo se kako se tijelo ne bi pregrijalo od pojačanog rada, itd. Mentalne funkcije se izoštravaju kako bismo donijeli brže odluke važne za dobru procjenu situacije i opstanak. Dakle, nakon što smo (uspješno) pobjegli ili se borili s opasnom životinjom, adrenalin se „istrošio“, tijelo se opušta i mi osjećamo olakšanje. Aktivira se parasimpatički sustav koji nam vraća krv u trbušne organe, što nam omogućuje hranjenje i dobru probavu, te mirno spavanje, a sve kako bismo prikupili snagu za nove izazove.
S ovakvim vrstama opasnosti ljudi su se suočavali tisućljećima i naš je organizam sjajno adaptiran nositi se s takvim stresovima. Zapravo, imati osjetljiv alarmni sustav za opasnost bilo je vrlo korisno za naše preživljavanje, pa se kaže da su jače anksiozni ljudi „miljenici evolucije“, jer su preživjeli i tako uspjeli prenijeti svoje gene na potomstvo.
Kada normalna anksioznost prerasta u opterećujuću i/ili patološku?
No što se promijenilo u zadnje vrijeme? Današnji način života unosi mnoge stresore i opasnosti koje u nama potiču iste promjene kao i da smo sreli vuka u šumi. Ali u većini današnjih opasnih situacija mi više ne možemo „potrošiti“ adrenalin, tj. iskoristiti silnu energiju i promjene koje nastaju u tijelu kada osjećamo strah. Jer danas nikako nije mudro pobjeći kada nam primjerice „prijeti“ opasnost da se nećemo uspjeti dobro isprezentirati na razgovoru za posao, ili svakako ne bi smjeli pobjeći s ispita iako nam prijeti opasnost da ćemo ga pasti i tako izgubiti godinu studija (kao što bi bilo mudro pobjeći od opasne životinje). Ne smijemo se potući sa šefom kada nam prijeti niti smijemo pobjeći iz njegovog ureda dok nam „čita bukvicu“. Dakle, naš se alarmni sustav za opasnost često puta pali a tijelo reagira promjenama koje nam zapravo više ne trebaju u tolikom opsegu.
Normalna ili patološka anksioznost?
Takve nam tjelesne promjene postaju kao neka „smetnja“ i možemo početi suviše na njih obraćati pozornost i čak se početi brinuti da su za nas štetne, opasne i/ili da bi ih mogli zamijetiti drugi ljudi i smatrati nas „čudnima“. I dalje je dobro biti umjereno anksiozan u određenim životnim situacijama, jer primjerice, anksiozniji studenti više će se pripremati za ispit, a umjerena razina straha tijekom ispita će poboljšati njihove psihičke funkcije: može povećati našu koncentraciju, učinkovitost i iskazivanje znanja i vještina koje posjedujemo. Problem nastaje kada je razina straha toliko visoka da nas blokira ili zamrzne.
Dakle, normalna razina anksioznosti može prijeći u problematičnu u trenutku kada je preintenzivna, kada ju prečesto doživljavamo i/ili kada brinemo da tjelesni simptomi koji prate svaku anksioznost (pa tako i onu normalnu) znače neku opasnost za nas. Prema kognitivno-bihevioralnom modelu, do toga će u pravilu doći kada precjenjujemo razinu opasnosti, kada i neutralne znakove iz okoline i svoga tijela olako tumačimo kao opasne (imamo previše „lažnih alarma“ u stilu „bolje biti živ nego u krivu“), te kada potcjenjujemo vlastite mogućnosti nošenja s potencijalno opasnim situacijama. Zato počnemo sustavno izbjegavati mnoge situacije koje bi mogle biti opasne jer nam takvo izbjegavanje donese privremeno olakšanje, no dugoročno se naša anksioznost učvršćuje jer ne dolazimo u priliku razuvjeriti se da smo opasnost precijenili te da bi se mogli nositi sa situacijom. Povećavanjem broja situacija koje u životu izbjegavamo , jako sužavamo svoj život, onemogućujemo ostvarenje svojih potencijala, počinjemo osjećati kako gubimo kontrolu nad svojim životom, što sve smanjuje naše samopouzdanje i samopoštovanje a povećava se i rizik za depresiju.
Vrste anksioznih problema i poremećaja
Sve vrste anksioznih problema i poremećaja imaju sličnu osnovu i neke zajedničke simptome, no među njima postoje i neke razlike. Često se događa da jedna osoba ima istovremeno i više ovakvih poremećaja ili ih ima u različitim vremenskim razdobljima. Prema DSM-IV (Dijagnostički statistički priručnik za psihički poremećaj), to su sljedeći poremećaji:
- Panični poremećaj bez agorafobije
- Panični poremećaj s agorafobijom
- Agorafobija bez prethodne anamneze paničnog poremećaja
- Specifične fobije
- Socijalna fobija
- Generalizirani anksiozni poremećaj – GAP
- Opsesivno-kompulzivni poremećaj – OKP
- Posttraumatski stresni poremećaj – PTSP
- Akutni stresni poremećaj
- Anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja
- Anksiozni poremećaj neodređeni