Izvor: Dnevni list
Povećanje plaća političarima, ‘čerupanje’ pozicija po javnim poduzećima, uhljebljivanje, pljačka, raspodjela kontrole proračunskog novca…
Politička elita u Bosni i Hercegovini godinama usavršava isti scenarij. Dok se građani bore s inflacijom, rastom cijena i općim životnim zastojem, lideri kreiraju vještačke krize koje služe kao dimna zavjesa za ostvarivanje osobnih interesa.
Pitanje koje se postavlja pred svake izbore, pa tako i ove, jeste – hoće li nova vlast, čim sjedne u fotelje, odmah posegnuti za povećanjem vlastitih primanja?
Ne bi to bilo ništa novo, ni čudno, jer dosada nijedan saziv vlasti nije propustio sebi enormno povećati primanja. To je standardno prvo što slijedi nakon raspodjele fotelja, ‘čerupanja’ pozicija po javnim poduzećima, agencijama, institucijama, otvaranja ‘udruga’ za izvlačenje proračunskog novca, otvaranja ‘privatnih’ firmi za istu tu namjenu…
Nakon svakih izbora građani se nadaju da će se vlast početi ponašati drugačije od prethodne, ali dosada se to nikada nije dogodilo. Koja god stranka ili kandidat pobijedi, vrlo lako ‘posrne’ pred ‘izlogom’ u kojem mu se nude fotelje, poduzeća, pozicije, moć, novac, kontrola. A za sve što ‘ne valja’ cijeli mandat se optužuje ‘prethodna vlast’. Zoran primjer toga su SDP i SDA. Uvijek su za sve krivi oni ‘drugi’.
Paralelna stvarnost
U Bosni i Hercegovini izbori često donose obećanja o promjenama, ekonomskom procvatu i reformama, ali politička praksa nudi sasvim drugačiju, ciničnu konstantu. Dok se prosječan građanin bori da sastavi kraj s krajem u ekonomiji pritisnutoj stalnim poskupljenjima, bh. politička elita nesmetano obitava u svojoj paralelnoj stvarnosti.
To je stvarnost u kojoj zakoni ekonomije ne važe, a jedina sigurna investicija jeste politički angažman. Pitanje koje se logično nameće nakon svakog izbornog ciklusa nije ‘šta će nova vlast uraditi za narod, već koliko će brzo nova vlast povećati vlastita primanja’.
Dimna zavjesa za punjenje džepova
Politički lideri u BiH su davno usavršili model opstanka na vlasti kroz kontinuiranu kreaciju kriza. Bilo da se radi o nacionalnim tenzijama, blokadama institucija ili ustavnim krizama, matrica je uvijek ista. Ove krize nisu nusproizvod neslaganja, već strateški alat. Dok medijski prostor okupiraju zapaljiva retorika i strah od nestabilnosti, iza kulisa se odvija tiha preraspodjela javnog novca.
Kriza služi kao savršena dimna zavjesa. Dok je javnost fokusirana na obranu „vitalnih nacionalnih interesa“, zakoni koji reguliraju plaće, naknade, bijeli kruh i putne troškove prolaze bez prevelike pompe. Na taj način, lideri zgrću ogroman novac – ne samo kroz legalne, astronomske plaće koje su višestruko veće od prosječnih, već i kroz razne komisije, upravne odbore i beneficije koje sami sebi izglasavaju.
Test moralnog i političkog kredibiliteta
Povijest nas uči da je jedan od prvih koraka novoformiranih koalicija i parlamenata često rješavanje „statusnih pitanja“ izabranih dužnosnika. Obrazloženja su uvijek kreativna: od potrebe za usklađivanjem s rastom troškova života (kao da dužnosnici dijele sudbinu radnika na minimalcu), preko rasta osnovica, pa sve do tvrdnji da visoke plaće navodno „sprečavaju korupciju“.
Hoće li se to desiti i ovog puta? Pritisak na proračune na svim nivoima je ogroman, ali bh. parlamentarci su ranije pokazali nevjerojatan stupanj jedinstva kada je u pitanju vlastiti novčanik. Kada treba glasati o zakonima koji pomažu privredi ili liječenju bolesne djece, konsenzus je nemoguć. Kada je na dnevnom redu povećanje osnovice za plaće dužnosnika, etnički i politički animoziteti magično nestaju. Kada je u pitanju ‘uzimanje novca’, nacionalnost ne postoji.
Jaz između vlasti i naroda
Dok bh. političar u jednom mjesecu inkasira iznos za koji običan radnik mora raditi skoro pola godine, društvo tone u apatiju i demografski slom. Najveći apsurd bh. sustava leži u činjenici da loš rad, blokade i nerad nisu kažnjivi – naprotiv, oni su izuzetno profitabilni. Što je kriza veća, to je potreba za „zaštitnicima“ izraženija, a lojalnost se unutar stranačkih mašinerija plaća upravo novcem iz proračuna.
Nova vlast će se odmah po konstituiranju naći pred ogledalom. Ako prvi potezi budu usmjereni na reviziju plaća, povećanje paušala ili nabavku novih limuzina pod krinkom „funkcionalnosti institucija“, bit će to jasan znak da je paralelna stvarnost pobijedila još jedan izborni ciklus.
Građanima će ostati stare krize, a novim ili starim vladarima novi, još dublji džepovi.
Europska kočnica i kapitulacija pred poskupljenjima
Dok se cijene osnovnih životnih namirnica, komunalija i usluga divlje otimaju kontroli, aktualne vlasti pokazuju potpunu ekonomsku nepismenost i nesposobnost da zaštite građane. Robne rezerve su prazne ili nefunkcionalne, a konkretne mjere ublažavanja inflacije nepostojeće.
Istovremeno, europski put BiH stoji zakovan na mjestu. Razlog za blokadu reformi nije nedostatak vremena, već jasan nedostatak volje. Vladajućim strukturama istinski napredak ka Europskoj uniji ne odgovara, jer bi usvajanje europskih standarda značilo uvođenje vladavine prava i nezavisnog pravosuđa. Budući da je ogroman broj stranačkih ljudi duboko ogrezao u sistemsku korupciju, otvaranje stvarnih pregovora i uvođenje EU kontrolnih mehanizama za njih bi značilo direktan put ka optuženičkim klupama. Zato je status quo — u kojem se simuliraju reforme, a zadržava apsolutna kontrola — njihov jedini stvarni cilj.
Privatni biznis pod stranačkim patronatom – Sve je namješteno
U paralelnoj stvarnosti bh. politike, javni novac se ne prelijeva u privatne džepove samo kroz plaće. Javne nabavke i javno-privatna partnerstva postali su legalni paravani za pljačku. Danas je u BiH gotovo nemoguće pokrenuti i održati bilo kakav značajniji javno-privatni biznis bez političkog blagoslova.
Tenderi se crtaju za unaprijed poznate firme, specifikacije se prilagođavaju obiteljskim i stranačkim tajkunima, a fiktivni poslovi služe za izvlačenje milijuna. Svaki infrastrukturni projekat, nabavka IT opreme ili javna usluga prožeti su namještaljkama i korupcijom. Iskrena i fer tržišna utakmica u BiH ne postoji; zamijenjena je sistemom u kojem profitiraju isključivo oni koji su u dosluhu s donositeljima odluka, dok pošteni privrednici i građani plaćaju ceh ove ortačke ekonomije. Hoće li i buduća vlast raditi po istoj matrici? Vjerojatno hoće.
Scena.ba
