Točno 33 dana otkako su njihova djeca stradala i ubijena bez ikakve krivnje, obitelji rahmetli Almina Crnalića (22), Dalile Žugor (20) i Enisa Kurtovića (22) šutjele su. U javnosti se nisu oglašavale… Riječi utjehe stižu im svakodnevno, sa svih strana, od znanih i neznanih, a sa svojom tragedijom i boli nose se kako znaju i umiju…
Ogroman šok
Prvi put njihovi su očevi, Zulfo Crnalić i Denis Žugor, odlučili progovoriti jer ih je duboko uznemirilo puštanje na slobodu Marka Šljivića (28) iz Čapljine, osumnjičenog da je skrivio prometnu nesreću u kojoj su poginula njihova djeca. Točnije, činjenica da je Županijski sud u Mostaru odbio Šljiviću produljiti pritvor, kako su u svojoj ispovijesti za „Dnevni avaz“ kazali, šokirala ih je.
foto: Crnalić i Žugor/Dnevni Avaz
“Jednom riječju, to je bio šok za mene… A drugom… volio bih u oči pogledati suca koji ga je pustio i pitati ga ima li djecu i da se, ne daj Bože, to njemu dogodilo, što bi rekao svom kolegi. Za mene i moju obitelj ovo je, vjerujte, ogroman šok. Što znači to što mu je oduzeta vozačka dozvola, a ostavljeni dokumenti s kojima danas može sjesti na avion i otići bilo kamo? Šok je to za sve, a ne samo za jednog čovjeka koji je izgubio svoje dijete”, kroz suze govori Crnalić.
Pribojava se, govori, da će Šljivić u BiH provesti određeno vrijeme i redovito se, kako je Sud naložio, svakog ponedjeljka javljati u Policijsku upravu Čapljina, ali da će na kraju, kako kaže, prijeći granicu i nestati s ovih prostora.
Previše nepravde
Nadu im daje činjenica da je Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije uložilo žalbu Vrhovnom sudu FBiH.
“Tužiteljstvo je zahtijevalo da mu se pritvor produlji, međutim… unatoč svemu, vjerujem u naše pravosuđe. Vjerujem da će se ispraviti ova greška i da će žalba koja je uložena donijeti barem malo utjehe. Ali, on je trenutačno slobodan čovjek i to me boli”, govori Crnalić.
To što se Šljivić našao na slobodi izuzetno je teško palo i Žugoru. Jednostavno, kaže, u prvi mah nije mogao povjerovati.
“Nažalost, shvatio sam da je to točno. Iskreno, ne znam ni što reći na to, osim da se nadam da će se ta nepravda – jer to jest nepravda – ispraviti”, govori Žugor.
Iako Kurtović nije mogao nazočiti razgovoru, obojica su istaknula da je on suglasan sa svime što su iznijeli. Zajednička tragedija dodatno ih je zbližila, a između njih postoje rodbinske, prijateljske i susjedske veze. Svjesni su, kažu, da u ovoj zemlji ima previše nepravde, da su brojni slični slučajevi ostali nerazjašnjeni, da mnogi roditelji nisu dočekali pravdu, ali oni na to, naglašavaju, ne pristaju.
Velika podrška
“Ako treba, prevrnut ćemo zemlju. Nećemo to baš tako lako pustiti”, poručuju suznih očiju očevi.
U svemu im veliku podršku pružaju prijatelji i kolege njihove djece, koji su spremni i na organiziranje prosvjeda.
Budući da se prvi put javno oglašavaju, izrazili su želju zahvaliti se Oružanim snagama BiH, čiji su pripadnici bili Almin i Enis, na organizaciji pokopa, kao i MUP-u HNŽ, ali i svima koji su njihovu djecu ispratili na bolji svijet, osobito predstavnicima svih vjerskih zajednica.
Podsjetimo, tragična prometna nesreća dogodila se 31. svibnja u mjestu Ševaš Njive, između Mostara i Čapljine. Rahmetli Crnalić upravljao je automobilom Audi A3, a Šljivić, koji se tereti za nesreću, Audijem A4, i to u alkoholiziranom stanju. U nesreći je sudjelovao i Dževad Šuta, koji je upravljao vozilom Fiat i koji je neposredno prije nesreće policiji prijavio Šljivićevo „šveranje“ cestom.
Tražio sam i zvao…
“Tišti me sve… Svaki dan je sve teže, sve više boli… Tek je bila upisala fakultet, kriminologiju… Ali strašno me muči to što sam tog jutra kad je bila nesreća, u četiri sata, tek pet sati poslije saznao da je moja Dalila smrtno stradala… I to ne od onih koji su nam to trebali reći… Tražio sam, zvao svakog živog, policiju, ovdje u Čapljini, nitko ništa. Na kraju sam otišao do bolnice u Južnom logoru i onda me netko, ne znam ni tko, nazvao na telefon… Zar nije sramotno da nas policija nije obavijestila, da nam nisu došli na vrata ili nas nazvali i rekli da su nam djeca stradala? Roditelji su, zamislite, sami tražili gdje su, što je s njima… Uzalud smo ih zvali na telefon”, suznih očiju jedva govori Žugor.
Te noći me jako grlio
“Najmanje 30-ak puta Almin je u posljednje vrijeme išao do Neuma. Uvijek je vozio cestom Stolac – Neum… Te noći je okrenuo preko Svitave… Zašto? Na to pitanje nemam odgovor, osim da je to bila vodilja od dragog Allaha i on je, jednostavno, morao doći na to mjesto. Shvaćam da je Allahu, dž.š., bio draži nego meni… Uvijek me zadirkivao: „Daj, babo, nabaci“… Te večeri me tako jako grlio… Teško je, ali moram živjeti. Imam kćerku i moram živjeti i za nju i boriti se”, kroz plač govori Crnalić.
Nije im se javio
Šljivić im se do sada nije javio. Dan nakon nesreće do Crnalića je došla vijest da su, kako kaže, navodno, njegovi roditelji htjeli doći. Ta je poruka, zapravo, stigla od drugih ljudi.
“Izravno nam se nisu obratili. Nikome od nas”, kažu Crnalić i Žugor.
Scena.ba
