Oko dvije i pol tisuće ljudi na zagrebačkoj Šalati svjedočilo je impresivnom dvoipolsatnom koncertu četvorke BEAT, čiju okosnicu čine dva ključna člana legendarnog progresivnog rock benda King Crimson iz njihove faze u 1980-tima. Neopravdano podcijenjeni autori Adrian Belew i Tony Levin, uz pomoć virtuoza Stevea Vaija i Dannyja Careya, dokazali su da njihova glazba funkcionira poput stroja za putovanje kroz vrijeme
Od Manic Street Preachersa preko Gorillaza do Davida Byrnea, dobar dio koncerata koje smo posljednjih tjedana gledali u Hrvatskoj bio je, na ovaj ili onaj način, političan. Svi su nam ti izvođači imali nešto za reći o svijetu koji se ubrzano mijenja i svakodnevici koju sve teže prepoznajemo.
Sve je to bilo i potrebno i opravdano. No sinoć na Šalati se dogodilo nešto posve drukčije. Četvorica glazbenika izašla su na pozornicu bez potrebe da išta objašnjavaju. Govorili su isključivo glazbom, onom koja nas podsjeća koliko je budućnosti ostalo skriveno u njezinoj prošlosti.
Da bi se to dogodilo, morali smo otputovati četrdesetak godina unatrag. U rane osamdesete, kada Adrian Belew i Tony Levin ulaze u novu postavu King Crimsona, benda koji je već redefinirao progresivni rock. Robert Fripp, osnivač i jedini originalni član benda, u njima je pronašao glazbenike koji njegovoj viziji nisu samo udahnuli novu energiju, nego joj dali i drukčiji autorski identitet.
U isto vrijeme Belew duplira baš Davida Byrnea u Talking Headsima, dok Levin paralelno svira s Peterom Gabrielom. Obojica su tada već bili poznati kao vrhunski zanatski radnici. Belew je zanat brusio uz Franka Zappu i Davida Bowieja, Levin uz Johna Lennona, Pink Floyd i Yes. No upravo će ih susret s Frippom, s kojim ih je 1978. spojio Peter Gabriel tijekom snimanja albuma ‘Exposure’, odvesti prema razdoblju koje će obilježiti njihove karijere.
Na albumima ‘Discipline’, ‘Beat’ i ‘Three of a Perfect Pair’ Fripp ostaje idejni arhitekt, ali upravo Belew i Levin postaju njegov svježi autorski glas. Ta tri albuma nisu promijenila samo King Crimson. Pokazala su da progresivni rock može zvučati nervoznije, ritmički složenije i suvremenije nego ikad prije.
Blagoslov Roberta Frippa
Upravo repertoar s ta tri albuma čini okosnicu projekta BEAT, u kojem Belewa i Levina prate još dvojica glazbenika izniklih iz Crimsonova ekosustava. Steve Vai, baš poput Belewa nekoć učenik Franka Zappe, odavno je jedan od najvećih gitarističkih virtuoza svoje generacije, dok je Danny Carey s Toolom ritmičku kompleksnost Crimsona odveo u 21. stoljeće. Ako Belew i Levin nose izvorni DNK tog razdoblja King Crimsona, Vai i Carey nisu samo zvjezdana pojačanja nego njegovi najlogičniji nasljednici.
To potvrđuje i jedna simpatična epizoda. Belew i Levin ponudili su Robertu Frippu da im se pridruži, čisto kako ne bi morali smišljati novo ime za bend. Fripp, koji je prije pet godina King Crimson poslao ‘iz zvuka u tišinu’, zahvalio se na pozivu. Ali ne samo da je blagoslovio cijeli projekt nego mu je dao i ime, posudivši naslov jednog od triju albuma iz tog razdoblja – ‘Beat’.
Ne daj se godinama
Naravno da ovakav projekt unaprijed izaziva sumnju. Previše smo se puta nagledali bendova koji na pozornici više čuvaju uspomenu na ono što su nekoć bili nego što pokušavaju biti ono što još uvijek jesu. Pogotovo u progresivnom rocku, gdje se takvim okupljanjima nerijetko pridaje i doza glazbenog elitizma koju mnogi teško probavljaju.
BEAT je, srećom, nešto sasvim drugo. Adrian Belew (77), Tony Levin (80), Steve Vai (66) i Danny Carey (65) teško da bi krenuli na iscrpljujuću turneju od 65 koncerata samo zato da odrade još jedan krug oko vlastite ostavštine. Na pozornici djeluju kao glazbenici koji i dalje imaju potrebu dokazivati, prije svega sami sebi, da ova glazba nije izgubila ništa od svoje izvanvremenske snage.
To postaje jasno već od prvog zvižduka Adriana Belewa – da, koncert je doista otvorio puhanjem u sudačku zviždaljku – pa sve do završnih taktova ‘Thela Hun Ginjeet’. Nije to bila tek demonstracija sviračke nadmoći, premda je i toga bilo u izobilju, nego dvoipolsatna lekcija o tome zašto je King Crimson početkom osamdesetih zvučao kao bend koji je stigao iz budućnosti. Četrdeset godina poslije ta budućnost još uvijek traje, ne zato što je vrijeme stalo, nego zato što je ta glazba još tada bila nekoliko koraka ispred njega.
Upravo zato BEAT ne zvuči kao povratak u prošlost, nego kao podsjetnik koliko se utjecaj King Crimsona duboko usjekao u suvremenu glazbu. Bez njih teško je zamisliti današnje mikrotonalne lučonoše poput King Gizzarda ili Angine de Poitrine, ali i cijeli niz izvođača koji su od složenih ritmova, neparnih mjera i gitarskih eksperimenata napravili novi glazbeni jezik.
Od neuroze preko bitnika do naklona Frippu
Već početna ‘Neurotica’ razbija prvu predrasudu koju ovakav koncert nosi sa sobom. Očekuješ vremešne glazbenike koji će pažljivo rekonstruirati vlastitu prošlost, a dobiješ eksploziju energije u kojoj Belewov neurotični spoken word, Careyev razorni dvostruki bas bubanj, Levinove hipnotičke bas linije i Vaijeve gitarističke vratolomije zvuče kao da su nastali prošli tjedan, a ne prije četiri i pol desetljeća.
‘Neal and Jack and Me’ otvara sasvim drugo poglavlje. Ta frenetična oda bitnicima Nealu Cassadyju i Jacku Kerouacu podsjeća koliko je Adrian Belew početkom osamdesetih bio blizu toga da postane novo lice Talking Headsa. Dok je David Byrne s Brianom Enom sve više odlazio prema eksperimentu, Tina Weymouth i Chris Frantz ozbiljno su razmišljali o tome da ga zamijene upravo Belewom. On je to pristojno odbio, za utješnu nagradu završio u njihovom separacijskom bendu Tom Tom Club, a odatle su pak potjerali i njega, doslovno mu obrisavši solaže sa studijske snimke.
Svaka pjesma otvara slično putovanje uz stablo glazbene povijesti, pa nabrojimo tek najupečatljivije detalje, kao što je predivna solaža Stevea Vaija na ‘Heartbeat’, kojom istovremeno demonstrira neizmjerno poštovanje Robertu Frippu, ali i ostavlja svoj virtuozni pečat u granicama pristojnosti.
Pa robotska zafrkancija ‘Modern Man’, koja nas vraća u vremena kad je Belew figurirao kao komičar u Zappinom bendu, pa odatle teleportacija u rane osamdesete kad su Belew i Fripp bili ludi za gitarskim sintesajzerima, čiji zvuk Vai posebno vješto replicira u japanskim solažama na ‘Man With an Open Heart’.
Svake večeri nova verzija
Ako je prvi dio koncerta bio podsjetnik koliko je ova glazba bila ispred svog vremena, drugi je postao demonstracija nečega još impresivnijeg – koliko njezini autori i danas mogu odgovoriti njezinim zahtjevima.
Nakon dvadesetominutne stanke – kažemo, ljudi su u ozbiljnim godinama – BEAT se vraća s ‘Waiting Man’, koju Carey i Belew pretvaraju u plemenski dijalog bubnjeva i udaraljki, igrajući se poliritmijom nadahnutom indonezijskim gamelanom lakoćom koja djeluje gotovo nepristojno.
Iz tog ritmičkog vrtloga prirodno izrasta monumentalni ‘The Sheltering Sky’. Levin, koji je još osamdesetih izmislio drvene naprstke za slap bass tehniku po imenu funk fingers, svoje karakteristične linije svira s nevjerojatnom preciznošću, dok Vai toliko vitla gitarom da mu usred solaže tehničar mora zamijeniti gitaru. No, nije to demonstracija virtuoznosti radi virtuoznosti. Gledamo četvoricu glazbenika koji ni u osmom desetljeću života nisu pojednostavili glazbu kako bi je lakše odsvirali. Naprotiv, upravo njezina složenost im daje dodatni razlog da joj se iz večeri u večer vraćaju.
Godine su samo broj
‘Frame by Frame’ podsjeća da su i Radiohead i te kako dužni King Crimsonu, a kad zasviraju ‘Three of a Perfect Pair’ i ‘Indiscipline’, čak i publika koja je veći dio večeri sjedila ustaje na noge. Ne zato što je koncert konačno postao glasniji ili spektakularniji, nego zato što te pjesme, četiri desetljeća nakon nastanka, još uvijek imaju onu rijetku sposobnost da iznenade.
Zato je i završetak bio logičan. ‘Thela Hun Ginjeet’, nastala 1981. iz Belewove paranoje da je nakon ubojstva Johna Lennona upravo on sljedeći, i ‘Red’, jedini izlet u stariju diskografiju King Crimsona i ultimativni naklon Robertu Frippu i Billu Brufordu nisu bile tek bis. Bile su podsjetnik da najveća snaga King Crimsona nisu bili ritmička matematika, tehnička spretnost i eksperiment, već – pjesme.
Stroj za povratak u bolju budućnost
Možda je upravo to najveća lekcija koju nam je sinoć ostavio BEAT. Rock glazba već desetljećima opsesivno juri za mladošću. Svaka nova generacija traži novi zvuk i novu budućnost, kao da je sve starije od nekoliko godina unaprijed osuđeno na propast. A onda se pojave četvorica glazbenika između 65. i 80. godine života i pokažu da budućnost nema mnogo veze s godinama.
Jer glazba ne stari onda kada njezini autori ostare. Stari tek onda kada ostane bez ideja. A ideje koje su Adrian Belew, Tony Levin, Robert Fripp i njihovi suradnici zapisali na magnetofonskim trakama početkom osamdesetih još uvijek zvuče kao da pripadaju vremenu koje tek dolazi. Upravo zato BEAT nas sinoć nije poveo u bolju prošlost, već, poput stroja Martya McFlya i dr. Emmetta Browna – teleportirao u bolju budućnost.
Scena.ba
