Devet mjeseci nakon uvođenja i odgode američkih sankcija većinskom ruskom Gazpromu u Naftnoj industriji Srbije (NIS), građani imaju priliku podvući crtu i izravno se suočiti s katastrofalnim posljedicama radikalske politike od 2012. godine.
Aktivacija sankcija dodatno je pomaknuta za osam dana kako bi hrvatski JANAF zaokružio započetu veliku tranšu prema srbijanskoj rafineriji, ali to je samo kap u moru energenata koji će Srbiji nedostajati već od početka 2026. godine. Povrh toga, kada je plin u pitanju, Bugarska, također, od 1. siječnja “reže” dotok ruskog plina kojim se snabdijeva i Srbija.
Kremlju u proteklih devet mjeseci nijednog trenutka nije palo na pamet uopće razmatrati bilo kakve krizne alternative kojima bi se olakšala ili riješila situacija u kojoj se Srbija zatekla. Ta okrutna isključivost ruske strane prema državi koja joj jedina u ovom dijelu svijeta nije uvela sankcije zbog agresije na Ukrajinu, ogolila je pravi odnos među pravoslavnom braćom.
Odnos Rusije prema Srbiji
“Majku Rusiju” ne zanima što će 13 tisuća njezinih kćeri i sinova u Srbijici, kao i tko zna koliko njihovih kćeri, sinova i ostalih članova obitelji, vrlo brzo doći u problem s mjesečnim osobnim primanjima. Zašto bi i vodili računa kada je Vučić, preko bivšeg ministra obrane Zorana Đorđevića, već u javnost plasirao poruku da će “država dati garancije za plaće zaposlenih“?!
Je li moguće da će ova politička sadomazo orgija Beograda i Moskve, nakon svega, dostići taj nivo perverzije gdje će manjinski partner zaposlenima većinskog vlasnika jamčiti plaće iako ovaj drugi ne pokazuje ni najmanje empatije i razumijevanja za probleme prvoga?! Pouka: kada liježeš s patološkim siledžijom, nemoj se čuditi što ćeš biti ostavljen u kompromitirajućoj pozi, vezan za krevet i s tragovima ruskog knuta (biča) po cijelom tijelu.
Ova situacija se može racionalizirati samo činjenicom da je NIS jedna od strateških točaka u Europi, a Rusiji služi da drži “nogu u vratima” koja Zapad želi zalupiti, dva puta zaključati, i to na duže vrijeme.
Riječ je o politici, a ne biznisu
Naime, Gazpromu je srpska podružnica NIS tek ispod jedan posto u ukupnom imovinskom i poslovnom portfelju, što ukazuje da se ovdje radi prije svega o politici, daleko manje o biznisu.
Pored višestrukog stjecanja profita u odnosu na plaćeno i uloženo, stječe se dojam da je veliki dioničar u srbijanskoj podružnici i ruska obavještajna zajednica. Postoje ozbiljne indikacije da se nesagledivo razgranata mreža proruskih agenata, čijom toksikom je srpski politički život duboko kontaminiran, financira upravo iz “naftnih izvora”.
Tu onda dolazimo do sljedećeg problema za srbijanski režim, ali i nacionalni budžet, a u vezi sa “zaposlenima”: hoće li manjinski vlasnik preuzeti obvezu da financira i tisuće političkih analitičara, umirovljenih visokih časnika koji su izgubili ratove devedesetih, pasioniranih botova i trolova, opskurnih neonacističkih nevladinih organizacija i političkih pokreta, kao i potomaka prostaljinističkih i čvrstorukaških obitelji koji su opravdali svaku uloženu rublju, svodeći i održavajući potporu europskim integracijama u Srbiji na 33 posto?
Američki stav prema Srbiji
S druge strane, SAD u kratkom vremenskom razmaku poduzima drugi neprijateljski potez prema državi, režimu i čovjeku koji je, s bezvratnom hajdučijom u Banjaluci, slavio drugi Trumpov silazak na Zemlju više nego i svoje izborne pobjede. Okretali su se volovi petog na šesti studenoga prošle godine po Srpskoj, dok se u srbijanskim medijima slavodobitno licitiralo je li se Vučić peti, sedmi ili petnaesti po redu čuo s Trumpom nakon pobjede.
Ali, avaj, nakon drugih najviših taksi u Europi od 35 posto što ih je SAD uveo Srbiji, koje smo ovdje onomad okarakterizirali kao neprijateljski politički čin, jer je trgovinska razmjena dviju strana minorna i nebitna, stiže nam i 8. listopada kada se očekuje aktiviranje sankcija uvedenih NIS-u 10. siječnja.
Razlika između državnika i prostitutke
Ova druga američka grubost u kratkom roku opet ostavlja duboke, krvave tragove geopolitičkih sadomazo orgija, koje su s Rusima mogle biti izuzetak, ali se sada s Amerikancima nameću već kao pravilo. To me podsjeća na čaršijsku priču o sponzoruši koja je istaknula kako, pobogu, nije kurva već samo provodi politiku neutralnosti, što je “u skladu s vanjskom politikom države”.
Ne znam je li priča istinita, ali je svakako poučna: ako hoćeš glumiti Tita i biti za stolom “treći za preferans“, onda ne možeš sjediti na dvije stolice. Moraš imati treću, svoju stolicu. To je razlika između državnika i prostitutke.
Dok Srbija sjedi u kutu kao uplakana djevojčica kojoj se roditelji pred očima razvode, Europa u aktiviranju američkih sankcija prema Rusima prepoznaje ohrabrujući, krunski dokaz da se romansa Trump-Putin bliži kraju. Kina, naravno, gleda svoja posla, pjevušeći “o Bella Ciao”…
Kineski faktor
Kada smo već kod Kine, nevjerojatno je da nijednoj strani u srbijanskom političkom životu, bar naglas, nije palo na pamet da pored ruskog veta na priznanje Kosova, zbog koga smo, je l’ da, spremni na sve ove grubosti i poniženja iz pravca Kremlja, isto tako pravo veta posjeduje i Kina.
Ne samo da ga posjeduje već ga je po pitanju Kosova i koristila. Je li moguće da geostrateg kao što je Vučić, u sendviču neizbježnih američkih sankcija i ruske nepopustljivosti, nije razgovarao sa Sijem početkom mjeseca o kineskom vetu, ako izostane ruski uslijed eventualne nacionalizacije NIS-a?
Pogotovo što nas kineski veto daleko više košta nego ruski, jer koncesije i poslovi koje Srbija ima s Kinom višestruko nadmašuju akviziciju s Gazpromom! Željezara Smederevo, borski rudnici zlata i bakra, infrastruktura od autoputeva preko željeznica do EXPO 2027…
Moguća rješenja
U situaciji od koje nas dijele dani, nacionalizacija NIS-a koja se rijetko i stidljivo proteklih mjeseci spominjala u javnosti, ovih dana postaje sve aktualnija, pogotovo u vrlo uskom krugu prozapadnih režimskih političkih analitičara koje predvodi Darko Obradović. On se zalaže od početka krize sankcija za bezuvjetnu nacionalizaciju NIS-a i stopostotno vraćanje u posjed države Srbije. Kod ogromne većine sugovornika rusofila to je nailazilo na otvoren otpor, ali i on jenjava jer je već svima bjelodano jasno da nam je Kremlj okrenuo leđa.
Neki sumnjaju da nas Kremlj “drži na kratkoj uzici” jer sprema nova politička uvjetovanja, premda nije jasno što bi to još moglo biti. Možda javno odustajanje od već izmrcvarenih europskih ili NATO integracija? Možda ruska vojna baza blizu Kosova, kao pandan američkom Bondstilu? Ne treba smetnuti s uma da Putin, koliko god da ga je ponizio, Vučiću sve manje vjeruje i očekuje nova dokazivanja vjernosti Kremlju.
Ideja o stečaju
Ugledni profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Dragan Đuričin barata s idejom o stečaju NIS-a, umjesto eventualnog bankrotstva, kao win-win-win opciji. Prijedlog se odnosi na moment kada kompanija više ne bude mogla ispunjavati svoje zakonske obveze prema državi i zaposlenima…
To bi se uradilo u dogovoru s Rusima tako što bi profit koji bi država Srbija stekla do ukidanja sankcija naknadno bio podijeljen u zatečenoj vlasničkoj proporciji. Tako bi bili zadovoljeni i zahtjevi SAD-a koja želi spriječiti bilo kakvo financiranje Rusije tijekom trajanja rata.
Ekspresno je društvenim mrežama prostrujala ideja da nipošto ne treba financirati plaće zaposlenima u privatnoj ruskoj kompaniji iz vlastitog budžeta i da, ako država neće, studentsko-građanski pokret u Novom Sadu, epicentru pobune i sjedištu NIS-a, mora zauzeti zgradu na kraju Bulevara.
Iako to zvuči zaista pretenciozno, pojedinci tome dodaju da “to treba uraditi u koordinaciji sa zauzimanjem mafijaških nogometnih klubova Crvena Zvezda i Partizan“. Smatraju ih najkanceroznijim točkama koje “truju srpsko društvo”.
Radije će kopati po ranama nego rješavati probleme
Istovremeno, Vučić s indignacijom odbacuje bilo kakvu mogućnost suradnje s Hrvatskom u ovoj zajedničkoj stvari, jer su u problemu kako srbijanski NIS tako i hrvatski JANAF.
Politički lideri i hipodromski svirci koji prakticiraju izborno isplativiju “kulturu smrti“, uvijek će preferirati čeprkanje po ljudskim kostima i otvorenim ranama u odnosu na bilo kakav dogovor o rješavanju zajedničkih problema, ma koliko oni bili veliki, kao u ovom slučaju.
Inače, btw, Franckova kava i Zvečevo čokolade su u Srbiji i dalje jeftinije od domaćih generacijskih pandana poput C kave i Pionir čokolade. Zna Trump da Srbi vole visoke marže, pa što im ne utrpati i visoke carine?
Scena.ba
