Nada Mamula, jedna od najistaknutijih interpretatorica sevdalinki u bivšoj Jugoslaviji, ostavila je neizbrisiv trag u glazbenoj baštini ovih prostora. Rođena je 9. siječnja 1927. u Beogradu kao Nada Vukićević, i već je u djetinjstvu pokazivala sklonost prema glazbi. Ipak, njezini roditelji nisu podržavali njezinu želju da postane pjevačica, pa je nakon nekoliko nastupa na Radiju Beograd privremeno odustala od karijere.
Udajom za Nikolu Mamulu preselila se u Sarajevo, gdje je njezin talent došao do izražaja. Prijavila se na audiciju Radija Sarajevo i nakon izvedbe triju pjesama – “Gde si dušo, gde si rano”, “Kad nedelja dođe” i “Sitna kiša rosila, tri me momka prosila” – odmah je primljena. To je označilo početak njezine uspješne karijere na području sevdaha. Uskoro je postala omiljena širom Jugoslavije, nastupala je na festivalima i osvajala brojne nagrade, a njezini sevdalinski hitovi postali su dio narodne glazbene baštine.
Tijekom karijere surađivala je s velikim glazbenicima poput Vlastimira Pavlovića Carevca, Joze Penave i Ismeta Alajbegovića Šerbe. Snimila je više od 150 pjesama koje su ostale sačuvane u arhivama radijskih postaja u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. Među najpoznatijim interpretacijama ističu se “U đul bašti”, “Mujo kuje konja po mjesecu” i “Kad ja pođoh na Bembašu”.
‘Za moju pjesmu se zna’
Iako je imala iznimno uspješnu karijeru, Nada Mamula privatno je osjećala prazninu – nikada nije imala djece, što je bila njezina najveća životna bol. Tijekom devedesetih godina, zbog rata, njezina je karijera naglo prekinuta. Njezine pjesme više se nisu emitirale ni na radiju ni na televiziji, a kada bi ih rijetko čula, to su bile obrade drugih izvođača. Pričalo se da je tada uništila sve fotografije i novinske članke iz svojih slavnih dana.
Najveći udarac pretrpjela je kada joj je nakon 35 godina braka preminuo suprug Nikola. Ostala je potpuno sama, povukla se iz javnog života i posljednje godine provela tiho i skromno, daleko od svjetala pozornice. “Živim od uspomena i pričam sa slikama”, rekla je jednom prilikom. Preminula je 11. listopada 2001. godine u 84. godini života.
Pred kraj života, svojim je prijateljima rekla: “Presretna sam onim što sam postigla i više od toga ne tražim ništa, za moje ime se zna, za moju pjesmu se zna, neka me pamte samo po pjesmama mojim.” I doista, upravo po svojim pjesmama ostala je zapamćena, posebice po izvedbi jedne od najtužnijih pjesama “Pluća su mi bolna”.
Ovu je pjesmu napisao Dragiša Nedović 1950. godine nakon što je saznao da boluje od tuberkuloze. Pjesmu je prvi snimio Zaim Imamović, a Josip Broz Tito ju je zabranio u Jugoslaviji zbog straha da bi mogla imati negativan utjecaj na oboljele od tuberkuloze. Zabrana je trajala desetak godina. Iako zabranjena, pjesmu je voljela Jovanka Broz, koja ju je naručila na jednoj proslavi, te je tada, po priči, zabrana maknuta, a otpjevala ju je upravo Nada.
Scena.ba
