Poput dragocjenih recepata koji se prenose s generacije na generaciju, postoje samo neke regije DNK koje se evolucija ne usuđuje promijeniti. Na primjer, sisavci nadaleko i naširoko dijele razne takve kodirane sekvence koje su ostale netaknute milijunima godina.
Ljudi su čudna iznimka u ovom klubu. Iz nekog razloga, recepti koje su dugo čuvali naši davni preci odjednom su ‘začinjeni’ u kratkom evolucijskom razdoblju.
Budući da smo mi jedina vrsta u kojoj su te regije tako brzo prepisane, zovu se ‘ ljudski ubrzane regije ‘ (ili HAR-ovi). Štoviše, znanstvenici misle da bi barem neki HAR-ovi mogli biti iza mnogih kvaliteta koje razlikuju ljude od njihovih bliskih srodnika, poput čimpanza.
Zamislite duljinu DNK našeg posljednjeg zajedničkog pretka sa čimpanzama kao dugi šal omotan oko vašeg vrata, s prugama raznih boja koje se protežu duž čitave dužine.
Sada zamislite kako je netko pokušao napraviti potpuno isti šal, ali nije baš slijedio izvorni uzorak. Neke pruge su uže, neke šire, a neke imaju boje drugačijim redoslijedom od originala.
Kad taj novi šal omotate oko vrata na isti način kao i originalni, pruge koje se nalaze jedna do druge u omči više nisu iste.
Kao i ovaj šal, velika razlika između DNK čovjeka i DNK čimpanze je strukturna: veliki dijelovi građevnih blokova DNK umetnuti su, izbrisani ili preuređeni u ljudskom genomu. Dakle, ljudska DNK se drugačije savija u jezgri u usporedbi s DNK drugih primata. U studiji objavljenoj ranije ove godine, Pollardov tim stvorio je model koji sugerira da su brze varijacije koje se pojavljuju u HAR-ovima kod ranih ljudi često bile suprotstavljene jedna drugoj, okrećući aktivnost pojačivača gore-dolje u nekoj vrsti genetskog finog podešavanja.
Još uvijek ne razumijemo točno kako su te promjene utjecale na određene aspekte razvoja našeg mozga i kako su postale sastavni dio DNK naše vrste. Iako Pollard i njezin tim već planiraju istražiti ta pitanja.
Ali njihova dosadašnja istraživanja pokazuju koliko je evolucija ljudskog mozga zapravo jedinstvena – i malo vjerojatna.