“Društvo nas je zaboravilo. Zapravo, svi su objeručke prihvatili zakonske prijedloge da umirovljenici rade samo kako bi se preko naših leđa pokrila kronična nestašica radne snage na tržištu”, jasan je nađ sugovornik
Dok se u Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH s ponosom ističe kako će srpanjsko poravnanje donijeti povijesni skok – pa će najniža mirovina sa 666,76 KM skočiti na oko 706 KM, a prosječna prvi put premašiti 900 KM – stvarnost u BiH priča posve drugu priču. Za većinu umirovljenika ove su brojke tek puka kozmetika, piše Večernji list BiH.
Izbora nema
Suočeni s brutalnim valom poskupljenja, umirovljenici iz Gruda i Ljubuškog, umjesto odmora, biraju “radno odijelo”. Neki rade da bi preživjeli i kupili drva, neki da popune nestašicu kadra, a svi se slažu u jednom: sustav ih je pretvorio u građane drugog reda. Naš prvi sugovornik, 64-godišnji Gruđanin, iza sebe ima ratni staž i godine provedene na raznim teškim poslovima. Danas ima minimalnu mirovinu i narušeno zdravlje, ali izbora – nema.
“Radim isključivo zbog novca. Život je postao takav da, ako se, recimo, auto pokvari, to me financijski odmah vrati unatrag. Teško podnosim radni ritam, primoran sam raditi unatoč bolesti. Da sam zdraviji, radio bih još i više”, govori za Večernji list BiH. Gledajući unatrag, priznaje da je zamišljao posve drugačiju starost. Borio se, kaže, za ovu nazovidržavu, vjerujući da će u mirovini uživati, a ne strepiti od prvog u mjesecu. “Naravno da je društvo zaboravilo na nas. Da mi nije djece, ne znam kako bih uspio pokriti osnovne troškove od mirovine – od nabave drva za zimu i registracije automobila pa sve do same hrane”, zaključio je.
Njegov sugrađanin, 63-godišnjak s čak 42 godine radnog staža, u radni odnos se vratio s nešto drugačijim motivom, ali s istim zaključkom o sustavu. Iako osjeća da još može pridonijeti svojim znanjem mlađim kolegama, svjestan je ekonomske prisile. “Pa sigurno nisam mislio da ću nastaviti raditi i u mirovini. Više sam to zamišljao tako da ću uživati uz neki od svojih hobija, radeći u vinogradu… No od mirovine se ne može normalno živjeti”, ističe on. Osvrćući se na odnos društva prema njegovoj generaciji, primjećuje licemjerje sustava koji je preko noći omogućio umirovljenicima da rade.
“Društvo nas je zaboravilo. Zapravo, svi su objeručke prihvatili zakonske prijedloge da umirovljenici rade samo kako bi se preko naših leđa pokrila kronična nestašica radne snage na tržištu”, jasan je. Najstariji među njima, 68-godišnji Ljubušak koji ima nevjerojatnih 46 godina radnog staža, sebe ne naziva umirovljenikom, nego – penzionerom. “Penzioner! Ne umirovljenik, s obzirom na to da sam nastavio s radom”, započinje on za Večernji list BiH svoju priču. Iako je u mirovini već tri godine, na radnom mjestu je i dalje u punom pogonu. Spojile su se tu, kaže, potrebe ustanove za stručnim kadrom, ali i njegove osobne obveze.
“Iskreno, nisam očekivao da ću ‘morati’ raditi u ovim godinama, ali kako su se otvorile zakonske mogućnosti, našli smo zajednički jezik. Srećom, zdravlje me još služi, pa mi ovaj ritam ne predstavlja teret”, ističe on prije nego što je sustav secirao bez dlake na jeziku. “Samim činom odlaska u mirovinu postajemo građani drugog reda. Dojam je da postajemo nepoželjni ili čak suvišni za ovaj društveno-politički sustav. Naravno, ovdje ne mislim na obitelj. Umjesto da nas se nagradi za predan dugogodišnji rad i redovito uplaćivanje doprinosa, umirovljenici su kažnjeni umanjenjem primanja pod izgovorom nekakvog solidarnog financiranja. To je recidiv bivše države”, oštar je Ljubušak.
Kao primjer apsurda navodi svakodnevne administrativne i financijske namete koji pogađaju upravo ovu populaciju. “Umirovljenici moraju mijenjati, odnosno produljivati vozačku dozvolu svake tri godine. To je ozbiljan i dodatni trošak, a nikome u vlasti nije palo na pamet ovu populaciju osloboditi plaćanja liječničke potvrde ili samog izdavanja nove dozvole, ili im barem umanjiti cijenu za 50 posto. O zdravstvenoj skrbi da i ne govorim. Zašto umirovljenici nisu oslobođeni plaćanja takozvane markice kao dodatnog osiguranja da bi uopće dobili ‘besplatnu’ zdravstvenu uslugu?”, otvoreno pita sugovornik.
Vruća pitanja
“Zar u proteklih 30 godina nismo mogli prilagoditi sustav financiranja umirovljenika na načelima kako se to radi u europskim zemljama poput Švicarske, Njemačke ili skandinavskih država? To je zapravo samo jedno od pitanja kako je vlast u ovoj državi dostatna samoj sebi a da ih uopće nije briga za građane kojima prodaju maglu s takozvanim godišnjim usklađivanjem od 1% do 3% s nekakvim statističkim pokazateljima. Po istim tim pokazateljima, ta vlast sebi izračunava povećanje plaća po nekoliko desetaka postotaka! Međutim, to već otvara druga, vruća pitanja, prije svega korupciju i slično”, zaključuje ogorčeno sugovornik iz Ljubuškog. Na kraju, BiH je zemlja gdje je čovjek s 46 godina staža prisiljen ponovno oblačiti radno odijelo, a bolestan branitelj raditi da mu kvar na automobilu ne odnese cijeli mjesec. Sreća je, kažu naši stari, dok zdravlje služi pa se raditi može. Očito do groba.
Scena.ba
