Mnoge stare srpske i slavenske riječi nestale su u hodnicima povijesti. Iako su ih potisnuli domaći izrazi, turcizmi, germanizmi i druge tuđice obogatili su naš rječnik.
Jeste li znali što u ovom trenutku imate u “špagu”? Ili što nosite u “obramnici”? Kada ste posljednji put obuli “postole”? Imate li u rukama neko “remestvo”? Teško da biste išta razumjeli kada bismo vam se obratili jezikom predaka.
Ali, jezik je živ, konstantno se mijenja, prilagođava se novim generacijama i društvenim pojavama i ne može ostati zamrznut u vremenu. Iz tih razloga događa se da neke riječi potpuno iščeznu iz uporabe ili budu zamijenjene drugim, često stranim.
Na ovim prostorima stoljećima su se prepletale različite civilizacije, kulture i religije. I narodi koji su davno nestali u hodnicima povijesti ostavili su svoje tragove, koji tu i tamo izrone iz prošlosti u vidu arheoloških nalaza. Koliko se jezika i riječi čulo i smjenjivalo od vremena sveslavenskog vrhovnog božanstva Peruna do naših dana, teško je i pretpostaviti.
Nije ni čudo što se u bosanskom jeziku danas koriste mnoge riječi koje mu izvorno ne pripadaju, ali za koje često ne postoji odgovarajući domaći izraz. Mnoge stare riječi zamijenjene su turcizmima, germanizmima, anglicizmima i drugim tuđicama. Sve su one učinile naš rječnik bogatijim i dinamičnijim. Ipak, kada biste danas čuli neku riječ na praslavenskom jeziku, vjerojatno ne biste znali što znači.
Stare riječi koje su nestale
Danas, na primjer, podlogu na koju navečer spuštamo glavu zovemo turcizmom jastuk, a naši preci govorili su “uzglavlje”, “uzglavnica” ili “blazina”. Zanimljivo je podrijetlo ove posljednje riječi, koja se i danas može čuti u slovenskom jeziku. Blazina je najprije označavala gredu na krovu, a kasnije onu na kojoj počivaju krovne rožnjače, što se metaforički može shvatiti kao jastuk, objašnjava Instagram stranica poreklo_reči.
Domaća riječ za turski jorgan bila je “perina”, iz vremena kada se pokrivač punio perjem. Možda se još može čuti u pojedinim krajevima Srbije. Balkanski turcizam perzijskog podrijetla papuča (doslovno pokrivač za noge) istisnuo je riječ praslavenskog podrijetla “postola” (od pod + stati). Ako često putujete u Grčku, možda ste čuli sličnu riječ “papoutsia”, odnosno cipele.
Turska kesa potisnula je slavensku “mošnju” (izvorno kesa od kože), a njezini tragovi danas se vide u riječi mošnice. Mađarska cipela zamijenila je staroslavensku “crevlju”, koja potječe od riječi “crevo”, čije je prvobitno značenje bilo odrezana koža.
Tuđice obogatile jezik
Balkanski turcizam arapskog podrijetla zanat (vještina, znanje) potisnuo je u zaborav staroslavensko “remestvo”, dok je turski džep zamijenio domaću riječ “špag” (razrez), koju je Vuk Karadžić zabilježio u Dubrovniku i Crnoj Gori.
Turska torba i njemačka tašna gotovo su potpuno istisnule domaće riječi poput “užinare”, “obramnice” i “uprtnjače” (od prtiti – nositi, tovariti).
Ranije smo čovjeka bez kose opisivali slavenskim pridjevima “lis” i “plješljiv”, dok danas koristimo turski izraz ćelav (od “kel”).
Scena.ba
