Jučer, 14.02., bila je godišnjice ubojstva mostarskih franjevaca.
Tito je osobno zapovjedio poslijeratnu likvidaciju svećenika u Hercegovini
Piše Miroslav Landeka
Mostar, 14. 2. 2026. – Pred kraj Drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini dogodili su se brojni zločini bez kazne koje su počinili partizani. Posebno tragični događaji u veljači 1945. godine zbili su se u Hercegovini, kada su partizani počinili okrutna ubojstva nevinih svećenika. Ove se godine navršava 81 godina od tih neprocesuiranih i nekažnjenih okrutnih zločina pobjednika nad poraženima u Drugom svjetskom ratu. Ono što je također važno naglasiti jest činjenica da su ti događaji dugo bili zabranjena tema, a šutnja o „crvenom teroru“ svakako se događala i događa i zbog činjenice – kao što je svojedobno ustvrdio i povjesničar dr. Ivo Lučić na jednoj tribini tim povodom u Mostaru – da se osobe koje su bile dio komunističkog totalitarnog režima i danas nalaze na važnim funkcijama, no da ne žele govoriti o zločinima te ni drugima ne dopuštaju da govore o njima.
Činjenica je također da se ti zločini nisu osudili te da se nikada jasno i otvoreno nije priznalo što se zapravo dogodilo s hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Komunistički totalitarni režim kroz skoro pola stoljeća ne samo da nije ni pokušao rasvijetliti te događaje, već je, naprotiv, zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor. Također, nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945. godine, na području tadašnje države nastala je brojna literatura komunističkoga režima koja je sustavno kriminalizirala Crkvu u BiH, a posebice prešućivala zločine nad njom. Jedan od takvih događaja o kojem govore članovi franjevačke zajednice u Hercegovini jest i ubojstvo sedam franjevaca u Mostaru te 12 ubijenih i spaljenih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu.
Svjedočenje fra Gaudencija o ubojstvu franjevaca u Mostaru
U večernjim satima 14. veljače 1945., na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu i koji su preživjeli bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju u samostanu Humac kod Ljubuškoga diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora, od kojih je šest proveo na robiji.
Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitav tjedan dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon tjedan dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. Uto u zbornicu bane jedan časnik s vojnikom, časnik upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola nedostaje!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike pola.’ Časnik izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslijepodne, prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. Provincijal fra Leo se obraća časniku: ‘Bi li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita časnik. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam je dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Časnik pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’“
Prema njegovu kazivanju, potom ih je časnik sve popisao, nakon što mu je provincijal fra Leo kazao njihova imena i prezimena, da bi se nakon dva sata časnik vratio u pratnji nekoliko vojnika i prozvao provincijala fra Leu Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Potom su dvojicu fratara koji su imali propusnicu od OZN-e, fra Zlatka i fra Darinka, pustili da mogu ići u Ljubuški. Časnici i vojnici potom su večerali u samostanu, a sedmorici fratara to nisu dopustili, već su ih odveli kilometar niže Čekrku, prema Neretvi, i tamo ih ubili, a tijela bacili u hladnu rijeku.
– Dr. fra Leo Petrović bio je prvi hercegovački franjevac koji je obranio doktorat znanosti. Fra Grgo bijaše veliki “samaritanac”. Fra Jozo bio je potpuno odan Bogu svojim pozivom. Fra Rafo bijaše poseban uzor vojnicima obavljajući službu vojnog kapelana. Fra Bernardin je podigao, sa župljanima župe Međugorje, visoki betonski križ na brdu Križevac 1933. godine. Fra Kažimir bijaše borac za Božju istinu i ljudska prava. Najmlađi smrtno stradali fratar te kobne srijede bio je pjesnik fra Nenad Pehar koji se odlikovao iznimnom dobrotom – ispričao je svojedobno bivši gvardijan samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru fra dr. Iko Skoko, opisujući svoju stradalu subraću.
Unatoč zaštiti visokih partijskih dužnosnika Avde Hume i Vase Miskina Crnog, mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem nisu izbjegli pokolj. Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao.
– Što je bio cilj mučenja i ubijanja franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru, Ljubuškom, Kočerinu i drugim mjestima u Hercegovini i šire? Veliki ruski književnik Aleksandar Solženjicin kaže kako čistka u njegovoj domovini nije bila nasumična, nego je bila usmjerena na ljude s istaknutim moralnim i duhovnim karakteristikama. Komunistička čistka ni u Hercegovini nije bila nasumična, nego usmjerena na fratre, svećenike i druge hrvatske velikane duha jer se tako htjelo ubiti duh jednoga naroda, vjeru i Crkvu – izjavio je prigodom jedne obljetnice sjećanja na pobijenu subraću fra Iko Skoko.
Godinama Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s fra Miljenkom Stojićem, traga za istinom i sebi je dala u zadatak pronaći što je više moguće svjedočenja i dokumenata glede ubojstva 66 hercegovačka franjevca.
– Jugokomunistima je trebalo nekoliko dana početkom veljače 1945. da pregaze Široki Brijeg i napadnu Mostar. Za to vrijeme, prema skupljenim svjedočanstvima iz prve i druge ruke, napravili su na Širokom Brijegu 303 grobišta. Među tim žrtvama bila su i 12-orica franjevaca iz samostana, devet iz mlinice i hidrocentrale te šest iz Mostarskog Graca i tri iz Izbična. Prije i kasnije hercegovački franjevci ubijani su i na drugim mjestima, sveukupno njih 66.
– Ubojstvo franjevaca u samostanu izrazito je negativno odjeknulo po jugokomuniste u domovini i inozemstvu, pa su to pokušali opravdati pričom kako su franjevci poginuli u žaru borbe polijevajući ih vrelim uljem i pucajući na njih. Međutim, istina je potpuno drukčija. Fratri nisu htjeli bježati jer su se osjećali nevinima. Partizani su u samostan ušli oko 10 sati, a ubijanje je započelo oko 16 sati. Izvodili su ih jednoga po jednoga uz povik »A sada ti, druže«, upadali su među skupinu vojnika koja ih je tukla, vukla, dovodila do ratnog skloništa u samostanskom vrtu te ih tu ubila metkom u zatiljak i nakon toga skupa zapalila – opisao je fra Miljenko ubojstva svoje subraće.
Tito: Poubijat ću franjevce u BiH
U jednoj od svojih izjava tim povodom naglasio je kako se njihovo ubojstvo nije nimalo slučajajno dogodilo, o čemu kazuje i dokument iz knjige »Tito-Churchill: Strogo tajno« koji povjesničari do Vladimira Šumanovića »nisu vidjeli« i nisu tumačili. Nastao je 8. veljače 1945. U njemu Tito jasno kaže da će poubijati franjevce u BiH, a Fitzroy Maclean mu daje zeleno svjetlo za to. Šumanović je također dokazao da je temeljni dokument na kojem su komunisti 45 godina gradili svoju istinu o borbama na Širokom Brijegu potpuno lažan, ističe on, naglašavajući kako ovomu treba pridodati i rad povjesničara Hrvoja Mandića koji na temelju činjenica dokazuje da su fra Leo Petrović i drugi franjevci tijekom čitavog rata u Mostaru pomagali sve ugrožene: Židove, Srbe, komuniste, Hrvate… No, njih sedmoricu najprije su jugokomunisti pobili kad su zauzeli Mostar, na sličan način kao i one na Širokom Brijegu, te nakon toga zabranili govor o njima.
– Danas vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« po svim crkvenim propisima prikuplja svjedočanstva i dokumente da bi Crkva jednoga dana pobijene hercegovačke franjevce proglasila mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Ovaj početni istražni dio je pri završetku, ali nam još uvijek dobro dođe svako svjedočenje i svaki dokument – kazao je u jednoj svojoj izjavi fra Miljenko.
Od 1941. do 1952. godine smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika
Razmjere stradanja Katoličke crkve u BiH najbolje se vide u podatcima koje je predočio nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima, za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjolučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Vrhbosanska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti 5 posto.
U Drugom svjetskom ratu ubijeno 235 katoličkih svećenika u BiH
Nadbiskup Vukšić ističe da, zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskog rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje da je komunistička vlast, progoneći svećenike i biskupe, učinila to da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez ijednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju.
Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjolučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području, dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. godine nalazio u inozemstvu. Kao posebnu bezočnost naglašava ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posve nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., a postalo je događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik.
Nikada nitko nije odgovarao za ubojstva svećenika
I nadbiskup Vukšić, kao i većina onih koji su se bavili pitanjem stradanja katoličkih svećenika u ratu i poraću, također u jednoj svojoj izjavi naglašava kako se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti, već se radilo o planiranoj likvidaciji. Kao dokaz navodi činjenicu da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe, iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija, i to bez ikakva suđenja i na najbrutalniji način. Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima, tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina. Iz tih sačuvanih dokumenata i pouzdanih svjedočanstava proizlazi da je više stradalih crkvenih osoba vlastitu smrt prihvatilo na način pravih kršćanskih mučenika, tj. kao priliku da i u ekstremnoj situaciji posvjedoče svoje kršćansko uvjerenje i ljubav, zaključuje nadbiskup Tomo Vukšić.
Ono što je također činjenica jest to da je do pada komunističkih režima tema njihovih žrtava bila strogo zabranjena, a svaki spomen radikalno kažnjavan od predstavnika vlasti. Uspomena na njih najčešće je preživljavala ljubomorno čuvana u katakombama tajnih i tihih uspomena. Kasnije, nakon uspostave demokracije, u Crkvama podrijetla, počevši od devedesetih godina, pojavila su se razna izdanja posvećena ovim žrtvama i njihovu svjedočenju za vjeru, a ovi svjedoci bivaju ponovno pronađeni, javno predstavljeni i otkriveni također na Zapadu, koji je imao sreću da nije morao na ovakav način iskusiti totalitaristički progon. Stoga je važno svako osvjetljavanje, procesuiranje i osuda jednog od brojnih zločina koje je jugoslavenska komunistička vlast učinila.
Otkriti ih i predstaviti naša je moralna obveza, jer zaboraviti ih bio bi neoprostiv grijeh, a glavna zadaća cijelih društava u srednjoj i istočnoj Europi jest potreba čišćenja pamćenja i opća moralna obveza kako bi se unaprijed spriječila ponovna uspostava zla. Jer, dužni smo ponavljati da je za vrijeme progona pod komunističkim režimima, prema različitim izvorima, tijekom dvadesetoga stoljeća ubijeno oko 100 milijuna ljudi. 100 milijuna duša traži naš glas!
„Kad bi danas netko relevantan izjavio u Rumunjskoj da je Ceauşescu bio antifašist, vjerojatno bi ga strpali u zatvor. A onaj tko bi se u Njemačkoj pozivao na Honeckerov antifašizam, završio bi vjerojatno na psihijatriji. Ali kad netko viče kako je Tito bio antifašist samo zato što se borio protiv Hitlera, sa Staljinovom slikom ispod jastuka, tomu je osigurana karijera u vladavini socijaldemokracije u Hrvatskoj“ – kazao je jednom prigodom fra Luka Marković.
OKVIR
Prije 81 godinu, u noći s 13. na 14. veljače 1945., dogodio se još jedan strašan zločin, možda i najveće masovno ubojstvo u europskoj povijesti, kada su britansko-američke zračne snage bezrazložno s lica zemlje zbrisale njemački grad Dresden. Iako je rat praktički već bio gotov, a Njemačka i njezini saveznici poraženi, te je noći na grad koji nije imao vojnih ciljeva bačeno skoro četiri tisuće tona eksplozivnih i zapaljivih bombi. Po završetku napada grad je bio zatrpan leševima, a prema nekim procjenama, ubijeno je od 100 do 250 tisuća ljudi.
Scena.ba
