(Moja kratka priča,u stilu Hamingwaya,samo što je istinit događaj)
“Ratne 1992.g.u Busovaču stiže nizozemski bataljun UNPROFOR-a.Djevojka Davorka u to doba uređuje Radio postaju Busovača. Odlazi na prijem dobrodošlice u hotel Tisa napraviti prilog o dolasku mirovnih snaga u Busovaču.U hotelu je klavir, sjeda i počinje svirati.Vojnici se okupljaju i iznenađeno slušaju.
Među njima je i vojnik Frank Verbeek koji jako voli glazbu i uči svirati klavir.U jednom trenutku Frank sjeda do Davorke i počinje svirati s njom.Svi gledaju u njih dvoje i slušaju u tišini.Melodije su ispunile hotel i njihova srca.Svi prisutni bili su u nekom drugom vremenu i prostoru,nema rata,samo glazba!
Nakon 30 godina Frank sa suprugom Anja Verbeek – de Langen dolazi u Bosnu na godišnji odmor.Prolaze kroz Busovaču,sjeti se Davorke i pronađe je,sasvim slučajno,preko Nera Akrap.Ali ništa na ovom svijetu nije slučajnost! Sastanu se u Glazbenoj školi i počnu svirati zajedno,kao prije 30 godina.(U međuvremenu je Frank naučio odlično svirati klavir,čak i napisao neke kompozicije)
Frank i Anja ostanu zatečeni i oduševljeni Glazbenom školom u jednom malom mjestu u Središnjoj Bosni.
Odlučuju pomoći na neki način,kupuju akustičnu gitaru i doniraju školi.Kontakt s Davorkom se nastavlja i dolaze ponovo iduće godine na godišnji,opet u BiH.Ovoga puta donose pakete knjiga i nota za male glazbenike i njihove profesore.Davorka ostaje bez riječi,suze same krenu i ponovno sviraju zajedno.”
Nitko se ne rodi mrzeći neku drugu osobu zbog njezine boje kože, prošlosti ili religije. Ljudi moraju učiti mrziti, a ako to mogu naučiti, onda ih se može naučiti i da vole, jer ljubav je mnogo prirodnija našem srcu od njezine suprotnosti.
NELSON MANDELA ❤️
