Jeste li se ikada zapitali zašto intelektualci i akademici toliko premoćno naginju lijevo ili točnije prema socijalizmu? Taj je obrazac toliko uporan, toliko geografski raširen i povijesno trajan da zahtijeva objašnjenje. Na sveučilištima, medijskim institucijama i političkim krugovima, nagib je nepogrešiv. Pitanje nije postoji li, već zašto, piše Logan Lamont na portalu Quadrant.
U knjizi “Kapitalizam, socijalizam i demokracija” proslavljen austrijski ekonomist Joseph Schumpeter (ne “austrijski” u smislu škole misli, već isključivo geografski) ponudio je odgovor koji ostaje i danas jednako provokativan kao u prvoj polovini prošlog stoljeća kad je njegova knjiga objavljena.
Kapitalizam, tvrdio je Schumpeter, neće biti ukinut zbog osiromašenih masa nego zbog intelektualne klase koju je sam kreirao. Kapitalizam razvija, opet po Schumpeteru, skupinu obrazovanih pojedinaca koji žive udobno unutar sistema, ali u isto vrijeme pronalaze svoju svrhu i stječu svoj status isključivo kroz kritiku.
To nije kontradikcija nego posljedica. Tržišna ekonomija ne samo da proizvodi bogatstvo, ona proizvodi viškove, a iz tog se viška stvara cijeli ekosistem institucija koje su posvećene tumačenju radije nego proizvodnji. Sveučilišta se šire. Birokracija se multiplicira. Medijske organizacije rastu. Think thankovi i politički centri cvjetaju. Pojavljuje se cijela nova klasa čija primarna funkcija nije proizvodnja, izgradnja ni trgovina, već analiza, kritika, teoretiziranje o onima koji proizvode, grade i trguju.
Ta klasa živi dobro. Uživa u dobrim plaćama, uredima, konferencijama, grantovima za istraživanja i često stalnom radnom odnosu bez lake mogućnosti otkaza. Oni ne moraju zadovoljiti kupce ili klijente, ne moraju zadovoljiti normu, ulagati u opremu niti riskirati svoj kapital. Ona djeluje, ukratko, daleko od bilo kakvih posljedica i odgovornosti.
Ali mnogi pripadnici te klase svejedno pokazuju izrazito nezadovoljstvo takvim sustavom – ne zato što smatraju da mu nedostaje meritokracije i tržišne konkurentnosti, upravo suprotno – osjećaju se poniženi ili da ne primaju dovoljno nagrade, koliko smatraju da zaslužuju. Otkud to dolazi? Tu dolazimo do njihovog problema s tržišnom ekonomijom i razloga zašto preferiraju socijalizam.
U tržišnoj ekonomiji, nagrada se ne distribuira prema inteligenciji niti moralnoj sigurnosti, čak ni prema teoretskoj eleganciji. Nagrada se distribuira isključivo prema korisnosti drugima. Poduzetnik koji kreira novu vrijednost koja je bitna drugim ljudima, biva nagrađen. Graditelj koji obavi svoj posao dobro i na vrijeme biva plaćen. Poljoprivrednik koji proizvede hranu koju drugi trebaju je nagrađen. Trgovac koji riskira je nagrađen.
Intelektualac, s druge strane, biva nagrađen samo ako njegova ideja pronađe tržište.
I ovdje, tiho, ali uporno, može se ukorijeniti ogorčenost. Ne ogorčenost rođena iz siromaštva – većina intelektualaca živi udobno – već ogorčenost rođena iz usporedbe. Mnogi akademici smatraju se informiranijima, pronicljivijima i, u mnogim slučajevima, inteligentnijima od uspješnih poduzetnika koji se bave trgovinom, industrijom ili obrtom. Pa ipak, često su upravo ti pojedinci, graditelji, rudari, investitori i vlasnici poduzeća, ti koji akumuliraju bogatstvo, autoritet i neovisnost.
Sustav, iz perspektive intelektualca, čini se da nagrađuje pogrešne ljude.
To je pogrešno. Tržišna ekonomija nagrađuje intelektualce, ali ne proporcionalno statusu koji oni vjeruju da njihov intelekt zaslužuje. Nagrađuje rezultate, a ne samoprocijenjenu briljantnost. Nagrađuje one koji mogu prevesti ideje u rezultate, a ne one koji samo kritiziraju rezultate nakon što se dogode. Za one koji sebe vide kao prirodnu elitu društva, ova hijerarhija može biti teško prihvatljiva.
Socijalizam nudi alternativu.
Čini više od obećanja preraspodjele. Obećava preuređenje. U tržišnom sustavu, intelektualac je periferan. Može savjetovati, kritizirati ili tumačiti, ali ne određuje rezultate. U socijalističkom ili snažno upravljanom sustavu, taj je odnos obrnut. Sustav zahtijeva planere, regulatore, teoretičare, kreatore politika i ideološke čuvare. Zahtijeva stručnjake koji će dizajnirati i usmjeravati ekonomski i društveni život.
Ukratko, zahtijeva ljude vrlo slične akademicima. Oni vide sebe u tom zamišljenom socijalizmu, kao dizajnere društva, planere života, gospodarstva, svega. Vide sebe kao vladare.
Privlačnost je očita. Socijalizam uzdiže intelektualca od komentatora do središnjeg aktera. Pruža mu glavnu ulogu u organizaciji društva. Zamjenjuje decentralizirani sud milijuna centraliziranim autoritetom nekolicine ovlaštenih. Transformira intelektualca iz promatrača u arhitekta.
Scena.ba
