Nekoliko studija je otkrilo da je i ljudima i majmunima lakše da nauče da se plaše evolutivno prijetećih stvari nego stvari koje nisu prijetnje. Naprimjer, istraživanje “Arnea Ohmana” s Instituta Karolinska u Švedskoj pokazalo je da možete naučiti ljude da povezuju električni udar sa fotografijama zmija i pauka ili fotografijama cvijeća i gljiva – ali efekt sa zmijama i paucima traje mnogo duže.
Slično istraživanje Suzan Mineke (sa Univerziteta Northvestern) pokazuje da se majmuni koji se uzgajaju u laboratoriji ne plaše zmija, ali će naučiti da se boje zmija mnogo lakše nego cvijeća ili zečeva. Autori dokumenta “Current Directions in Psychological Science” proučavali su kako bebe i mala djeca reaguju na zastrašujuće predmete, piše Ona.rs.
U jednom setu eksperimenata pokazali su bebama od 7 mjeseci dva videosnimka jedan pored drugog – jedan sa zmijom i jedan sa nečim što nije prijetnja, kao što je slon.
U isto vrijeme, istraživači su u pozadini puštali uplašeni ili sretni glas. Bebe su provodile više vremena gledajući videosnimke zmija dok su slušale uplašene glasove, ali same nisu pokazivale znake straha.
Drugo istraživanje, gdje su zmije i bebe stavljene u istu prostoriju, dokazalo je da ne postoji urođeni strah od ovih životinja.
– Bebe, čak i u najranijem uzrastu, jako su dobre u praćenju pokreta očiju i emocionalnih ekspresija na licu odrasle osobe koja brine o njima. Ako nešto novo, drugačije ili čudno krene da se dešava, beba će prvo pogledati u roditelja/staratelja, da procijeni da li je to nešto od čega treba da se plaši. I u tom djeliću sekunde, ako roditelj pokaže strah – dijete će reagovati isto.
Jedini prirodno urođeni strah sa kojim se rađamo je strah od prejake svjetlosti i gubitka tla pod nogama, sve drugo nam se prenosi kroz primarnu i sekundarnu socijalizaciju.
Scena.ba
