Veselko Koroman, jedan od najistaknutijih pjesnika, književnih kritičara i esejista hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, rodio se 7. travnja 1934. u Radišićima u općini Ljubuški.
Nakon završene pučke škole u rodnome mjestu te srednje ekonomske i Više pedagoške škole u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu 1965. godine diplomirao je književnost i filozofiju. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao je sarajevski časopis Život (1969. – 1972.) te mostarski Osvit (1995. – 1998.). Bio je potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. godine.
U svojem pjesničkom radu bio je zaokupljen egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem, a istaknuo se i istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH. Za svoj književni doprinos Koroman je primio brojna priznanja, uključujući Goranov vijenac 1997., nagradu Udruženja književnika BiH za poeziju te 2015. maslinov vijenac na jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što. Njegovi stihovi urezani su na Zidu od poezije u Selcima na otoku Braču. Od 2012. bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH, dok je za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost izabran još 1990. godine. Bio je aktivan član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne te hrvatskog i bosanskohercegovačkog P.E.N. centra.
Bogata ostavština i “blagi narod”
Iza sebe je ostavio bogatu ostavštinu koja trajno obilježava hrvatsku kulturu. Prema dostupnim podatcima, objavio je ukupno 44 knjige. Njegov opus obuhvaća 512 pjesama, od kojih je 145 uvršteno u čak 78 antologija, 12 u čitanke, dok je 327 pjesama prevedeno na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski i druge jezike.
Književnik Željko Ivanković, urednik Koromanovih sabranih djela, naglasio je: „Poezija koja ga je učinila jednom od najvažnijih književnih pojava našeg jezika posljednjih šest desetljeća, zbog stvaralačkog erosa koji nosi u sebi, i dalje će zauzimati središnje mjesto.“
Ono po čemu će sigurno ostati upamćen jesu stihovi pjesme ‘Doći će vrijeme blagog naroda’. Književnik Josip Mlakić ističe kako ta pjesma na najbolji način pokazuje Koromanovu izdvojenost: „Dok su je jedni, Koromanovi progonitelji, doživljavali kao nacionalistički manifest, s druge je strane doživljavana kao apoteoza jednog naroda. Ako je Koroman i mislio na Hrvate pišući ovu pjesmu, onda nije dočekao to ‘vrijeme blagog naroda’. Sumnjam, uzmemo li u obzir odnos Hrvata prema kulturi i velikanima poput Veselka Koromana, da ćemo ikada i dočekati to mitsko vrijeme“, konstatirao je Mlakić.
Snaga pjesničke riječi u osami
Miljenko Jergović je u proljeće 2014. godine, povodom pjesnikova osamdesetog rođendana, zapisao: „Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj. Tamo je moć pjesničkoga govora… Koromana krivim što sam tu i što mi je ovaj jezik najveća dragocjenost koju imam. Bez pjesnika bi se hrvatski blejao, a ne govorio.“
Veselko Koroman preminuo je nedavno, 7. siječnja 2025. godine u Mostaru, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti naše književnosti.
Doći će vrijeme blagog naroda
Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
Miroslav Landeka
