ISPADANJEM Bologne u četvrtfinalu Europa lige te Fiorentine u istoj fazi Konferencijske lige, Italija je ostala bez ijednog kluba u europskim klupskim natjecanjima. Tako je Serie A jedina od šest najjačih liga koja u polufinalima kontinentalnih kupova nema nijednog kluba. Italija je po europskom koeficijentu druga na UEFA-inoj tablici i ispred nje je samo Engleska, pa je ovo veliki neuspjeh talijanskog nogometa.
On je posebno bolan za Talijane jer je do njega došlo samo dva tjedna nakon povijesnog debakla talijanske reprezentacije. Azzurri su u finalu baraža za SP ispali na penale protiv Bosne i Hercegovine u Zenici te je Italija tako ostala bez plasmana na najveće natjecanje po treći put zaredom. To je ogroman šok za zemlju zaluđenu nogometom, čija je reprezentacija četiri puta bila prvak i dva puta viceprvak svijeta.
Odmah nakon šoka zbog debakla reprezentacije slijedio šok zbog debakla klubova
Ubrzo je slijedio novi šok. Talijanski klubovi desetljećima su dominirali u europskim kupovima te igrali talijanska finala u njima, a sada su svi ispali već u četvrtfinalima. Gazzetta dello Sport, talijanski sportski medij svjetskog glasa, o tome donosi veliki tekst. Na udarnom mjestu portala, pod naslovom “Daleko od svega. Naši klubovi, poput reprezentacije, samo gledaju uspjehe drugih”, Gazzetta piše:
“Nikada polufinala Lige prvaka nisu odražavala stvarnost, novi europski poredak kao ove godine. PSG – Bayern i Atlético – Arsenal. Jedna francuska, jedna njemačka, jedna španjolska i jedna engleska momčad. Lideri Ligue 1, Bundeslige i Premier lige. Jedino nedostaje vodeća momčad La Lige jer je Barca tijesno ispala od Simeonea. U borbi za elitni trofej je europska elita, u kojoj Italija više nije.
“Od elite smo postali sirotinja”
Premier liga je žestoko i neizvjesno natjecanje, u Španjolskoj je to utrka dva konja, a u Njemačkoj i Francuskoj postoje čvrste diktature, dok u Italiji nitko više ne uspijeva osvojiti dva Scudetta zaredom, ali gospodari Europe sada su drugi. Naša realnost je da smo od elite postali sirotinja. Proveli smo još jedan tjedan europskog nogometa ne na stadionima, nego na televiziji; jučer su se Bologna i Fiorentina posljednji oprostile. Izvan smo svega. Kao i reprezentacija.”
Gazzetta navodi da je to proces koji traje: “Ako je Liga prvaka mjera moći, od 2010. i Interova trijumfa pod Mourinhom, mi smo izvan kontrole. Talijanski klub nije je osvojio 16 godina. To se dogodilo još samo između 1969. (Milan) i 1985. (Juventus), ali Serie A je do tada postala najjača liga na svijetu. Međutim, u posljednjih 16 godina igrali smo samo četiri finala – dva Juventus i dva Inter – sva izgubljena.
U Europskoj ligi, prije poznatoj kao Kup UEFA, jedna pobjeda između 1999. (Parma) i 2026., Atalanta prije dvije godine, plus još dva poraza Intera i Rome u finalima. Depresivan rezultat, kojem moramo dodati poraze u finalima Konferencijske lige. Jednom Rome i dva poraza Fiorentine. Čisti nihilizam u usporedbi sa španjolskim, engleskim i njemačkim momčadima.”
“Ne odgovara nam što pobjeđuju oni koji igraju na pobjedu”
Gazzetta ističe da kalkulantskim Talijanima ne odgovara nova struktura europskih klupskih natjecanja: “S novom formulom euro-kupova, megagrupa, doigravanja i ždrijeba u teniskom stilu, taktika i kalkuliranje sve su manje dopušteni. Pobjednik prolazi dalje, ili bolje rečeno, onaj koji igra na pobjedu. Ono što vidimo u nokaut fazi Lige prvaka i divno je i duboko tužno, čak i ako je naše čuđenje veće jer više nismo navikli na to.
Bayern – Real, uključujući kontroverze, vraća pomalo iskonsku i zvjersku ljepotu nogometa, opsesivnu potragu za vertikalnom igrom i golovima, obrane koje ne mogu braniti i napade u dubinu. Nesavršen nogomet, možda, daleko od modela previše taktičkih ploča pretrpanih frazetinama i rezultata 0:0 ili 1:0, ali za koju biste utakmicu kupili (vrlo skupu) kartu?”
Gazzetta podsjeća kada je to počelo: “Prije deset godina Cesare Prandelli osudio je opasnu tendenciju “ljubavnog nogometa”, prešutni pakt o usporavanju tempa i smirivanju igre. S vremenom je ta tendencija imala štetne učinke, prikrivene imitacijom Barcelonina guardiolizma.
Zaboravljajući da oni imaju uzvišene igrače kao što su Iniesta i Xavi, kao i činjenicu da je Luis Enrique već nadmašio maestra brzinom i dubinom koja je njegovu Barcu učinila još ljepšom.”
“U Serie A nitko ne riskira. Onda gledamo Real koji ide 160 na sat i Bayern sa četiri napadača”
Talijani pišu da ih je pregazila nova nogometna era: “Ne možemo podnijeti loptu koja kruži vodoravno između braniča. Ali sigurni smo da talijanska liga ima najveći postotak uspješnih dodavanja. Zato što nitko ne riskira. Čak su i protunapadi za nas temeljeni na izračunima.
I onda protunapad Reala od 160 kilometara na sat i učimo. Gledamo Bayernov fizički, agresivni stil nogometa s četiri napadača. Divimo se PSG-ovu neobuzdanom stilu igre. Čim se broj naših suparnika poveća, paničarimo.
“Intera je izbacio Bodo. Juventusu je Galatasaray bio kao tsunami”
Bojimo se napasti, kao da nismo shvatili da se samo obranom više ne može pobijediti. Inter, naš izgledni prvak, ove je sezone od velikih momčadi pobijedio samo Borussiju Dortmund, ali je onda ispao od Bodøa/Glimta. Juve i Napoli bili su još gori, a Bianconeri su izgubili od Galatasaraya koji je jurio u valovima poput tsunamija, samo da bi otkrio nedovoljno iskorištene slabosti.
O utakmici Bologne protiv Aston Ville sinoć da i ne pričamo. Nema utakmice protiv jačih klubova u kojoj smo izbjegli dojam inferiornosti. Možda je to bio spori spust u pakao, a to shvaćamo tek sada kada smo u Danteovu posljednjem krugu.”
Scena.ba
