Meso je za mnoge građane Bosne i Hercegovine sve veći luksuz, pa se pri kupnji danas često više gleda cijena nego podrijetlo. Istodobno, domaći proizvođači upozoravaju da zbog jeftinijeg uvoza i slabih otkupnih cijena sve teže opstaju na tržištu.
Svega nekoliko kilometara od središta Vogošće, u naselju Kremeš, Nenad Damjanović gotovo dva desetljeća bavi se stočarstvom i proizvodnjom hrane. Na obiteljskom imanju, uz pomoć supruge i sinova, uzgaja više od stotinu ovaca, dvadesetak goveda i koza te perad. Iako interes građana za domaće proizvode postoji, kaže da je na tržištu sve teže opstati.
Posebno zabrinjavaju velike količine uvoznog mesa na tržištu. “Slabe su otkupne cijene, da vam kažem pošteno. Ako će od tebe otkupiti june za 7 ili 8 maraka, a u gradu kilogram prodavati za 23-24 marke, pa ne može nešto tri puta biti skuplje! Ne ulazim ja u mesnice, neka oni zarade, neka uvoze meso, ali ja jamčim da 90 posto tog uvoznog mesa ne može prići našem mesu”, kaže proizvođač mesa Nenad Damjanović.
Podaci pokazuju da Bosna i Hercegovina i dalje znatno više uvozi nego što izvozi mesa i mesnih prerađevina. Tijekom prošle godine uvezeno je mesa u vrijednosti od gotovo 720 milijuna maraka, dok je izvoz iznosio oko 140 milijuna. Najviše mesa uvezeno je iz Nizozemske, Italije, Srbije, Hrvatske i Njemačke. Građani bi, kažu, radije birali domaće meso. Međutim, u vremenu stalnih poskupljenja, odluku o tome što će završiti na stolu često donosi — cijena. “Gleda se sad cijena, nema više podrijetla, ništa”, kaže jedna građanka Sarajeva. “Gledam i jedno i drugo. Ali su cijene otišle gore”, dodaje drugi građanin.
“Boga mi cijenu u današnje vrijeme”, poručuje još jedna sugovornica.
Problem domaćih potrošača je kako uopće osigurati kilogram mesa za svoju obitelj danas, upozorava Gordana Bulić iz Udruge potrošača TK. “Da se ne gleda baš puno na podrijetlo mesa u okruženju visokih cijena, nego da se, kad biramo meso pred hladnjakom, zapravo preračunavamo koliko će to nas koštati. Preko 90 posto njih ne obraća pozornost na etiketu na kojoj je istaknuto podrijetlo mesa”, dodaje Bulić. Dok građani biraju ono što njihov proračun može podnijeti, domaći stočari upozoravaju da im je sve teže opstati na tržištu.
Troškovi proizvodnje rastu, zarada je sve manja, a sela u kojima se nekada gotovo svaka obitelj bavila stočarstvom postaju sve praznija. “Samo na ovom području stotine duluma su ugašene. Svaka kuća imala je najmanje tri, četiri krave, dva bika… I tada, prije rata, mještani odavde uglavnom su radili u Pretisu u Vogošći, ali su opet uzgajali stoku”, kaže Damjanović. Dok domaće tržište sve više ovisi o uvozu, proizvođači upozoravaju da stočarstvo u Bosni i Hercegovini polako gubi bitku. Bez ozbiljnijih poteza nadležnih i dugoročne potpore domaćoj proizvodnji, kažu, pitanje nije što ćemo kupovati — nego tko će uopće proizvoditi domaće meso.
Scena.ba
