Uvriježeno je da osam sati sna znači odmorno jutro. U praksi mnogi se nakon punih osam sati bude teško i mutno. Neuroznanstvenica Lindsay Browning objašnjava da razlog nije u tome koliko ste spavali nego u kojem vas je trenutku budilica prekinula.
San nije jedno stanje nego niz ciklusa.
Svaki ciklus traje otprilike devedeset minuta i kroz njega se prolazi kroz nekoliko faza: lakši san, duboki san i faza u kojoj se sanja. Na kraju svakoga ciklusa dolazi kratko razdoblje plićega sna, prije nego što počne novi. Upravo je to trenutak u kojem se čovjek najlakše budi.
Zašto se iz dubokoga sna teško izlazi
Kada budilica zazvoni usred dubokoga sna, mozak se ne prebaci odmah u budno stanje.
To stanje ima ime i zove se inercija sna.
Browning to objašnjava usporedbom: tijelo želi dovršiti ciklus, a to je kao vožnja na toboganu, gdje se ne može stati na pola puta jer postoji zalet. Inercija sna kod većine ljudi traje od nekoliko minuta do pola sata, a u težim slučajevima i dulje. Za to vrijeme su reakcije sporije, razmišljanje mutnije, a pokreti nespretniji. To je i razlog zbog kojega se ljudi često osjećaju gore nakon kratkoga dnevnog drijemanja nego prije njega.
Zašto baš osam sati može biti loš izbor
Ovdje je računica koja objašnjava naslov.
Ako ciklus traje devedeset minuta, onda se puni ciklusi zatvaraju na sat i pol, tri sata, četiri i pol, šest, sedam i pol, pa devet. Osam sati ne pada na kraj nijednoga ciklusa, nego negdje u sredini, dakle često usred dubokoga sna. Zbog toga se čovjek koji ustane nakon sedam i pol sati nerijetko osjeća bolje od onoga koji je odspavao punih osam.
Vrijedi dodati i da tih devedeset minuta nije pravilo za svakoga. Kod nekih ljudi ciklus traje osamdeset, kod drugih sto minuta, pa se najbolje vrijeme pronalazi pokušajem. Uz to treba računati i vrijeme potrebno da se zaspi, koje je u prosjeku desetak do petnaest minuta.
Svjetlo koje vas izvlači iz dubokoga sna
Postoji i drugi razlog zbog kojega se ljudi teško bude, a nema veze s ciklusima.
Za ritam spavanja zadužen je melatonin, hormon koji tijelo luči kada padne mrak i koji izaziva pospanost. Dnevno svjetlo ga potiskuje. Browning navodi da čovjek i sklopljenih očiju osjeti promjenu svjetlosti. Kada se u sobi postupno razdani, tijelo se samo pomiče prema plićoj fazi sna, pa je buđenje lakše. Ako se budite dok je vani još mrak, tog signala nema.
Deset minuta vani umjesto još deset u krevetu
Rješenje koje predlaže jednostavno je i ne košta ništa.
Ubrzo nakon buđenja treba izaći van, na dnevno svjetlo.
Prirodno svjetlo potiskuje melatonin koji je ostao od noći i pomaže da inercija sna prođe brže. Browning navodi da je upravo nedostatak jutarnjega svjetla razlog zbog kojega se mutnoća zna zadržati do podneva. Za to nije potrebno sunce. I oblačno jutro daje višestruko jače svjetlo od onoga u zatvorenom prostoru. Ako izlazak nije moguć, pomaže i to da se odmah otvore zavjese i sjedne uz prozor.
Što ne treba raditi
Dvije stvari pogoršavaju stanje.
Prva je odgađanje budilice. Tih dodatnih devet minuta ne donosi odmor, jer tijelo za to vrijeme uđe u novi ciklus koji se ponovno prekida, pa je drugo buđenje teže od prvog. Druga je nepravilan raspored. Ako se svaki dan liježe i ustaje u drugo vrijeme, tijelo ne može predvidjeti kada treba pripremiti buđenje.
Ako se, unatoč svemu, budite umorni svako jutro tijekom duljeg razdoblja, ako hrčete ili vam netko kaže da noću prestajete disati, to su stvari o kojima vrijedi razgovarati s liječnikom, jer mogu imati uzrok koji se ne rješava rasporedom.
Scena.ba
