Piše: Gloria Lujanović
Doc. dr. Domagoj Vidović iz Instituta za hrvatski jezik u Zagrebu, smatra kako je hrvatski jezik u BiH ugrožen koliko je demografski ugrožen hrvatski narod, no najvažnijim smatra da je jedan od službenih jezika BiH, te da je najučinkovitija jezična politika rad, odnosno, publiciranje jezičnih priručnika, zaštita pojedinih govora, pisanje mjesnih rječnika ili dijalektoloških opisa, kao i podupiranje hrvatskih medija koje nitko neće novčano poduprijeti ako to ne učine sami Hrvati, a što hrvatske elite počesto ne shvaćaju.
“Županije s hrvatskom većinom u Hercegovini demografski su najpotentnije u BiH, a i općine s hrvatskom većinom u srednjoj Bosni demografski ne stoje gore od bošnjačkih i srpskih. Stalno se govori o odljevu Hrvata, no rubni dijelovi srpskoga entiteta u BiH (poglavito istočna Bosna i istočna Hercegovina) demografski su u znatno nepovoljnijem položaju od dijelova BiH s hrvatskom većinom. Iseljavanje je zahvatilo i mnoga mjesta s bošnjačkom većinom, tako da hrvatski jezik ne gubi govornike nešto posebno brže ni od bošnjačkoga“, rekao je Vidović za Misao.hr.
Hrvatski jezik je, dodaje, ugroženiji u sredinama u kojima Hrvati nisu većina, neovisno o tome jesu li manjinom u bošnjačkom ili srpskom okružju.
“Vrlo se često u tim sredinama ta činjenica opravdava time što se navodno svi razumijemo iako su se čak i za bivše države u dijalektološkim opisima uvijek razlikovali srpski, hrvatski i bošnjački govori koji su se u njima nazivali govorima pravoslavaca, katolika i muslimana“, podsjeća Vidović.
Djeca iz Livna, Kreševa, Odžaka danas govore na hrvatskom jeziku, do rata to nije bio slučaj
Najvažnijim smatra da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika u BiH. “U razdoblju mojega odrastanja, a veći sam dio osnovnoga i cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje proveo u Metkoviću, uza samu granicu, Hrvate se iz susjednih hercegovačkih općina prepoznavalo po tome što je jezik njihove nadgradnje bio tzv. srpskohrvatski, a zapravo srpski ijekavskoga izgovora. Tako su moji sunarodnjaci iz Čapljine govorili fizičko vaspitanje za tjelesni odgoj, vajarstvo za kiparstvo ili hemija za kemiju. Toga više nema ni duboko u bosanskohercegovačkome teritoriju. Danas se djeca iz Čapljine, Stoca, Ravnoga, Mostara, Livna, Kreševa, Žepča, Odžaka ili Orašja obrazuju na hrvatskome standardnom jeziku i prekrasno ih je slušati kad javno nastupaju. Vjerujem da su taj san 1971. snivali potpisnici Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku“, dodaje Vidović.
Hrvatski jezik nije prisutan u javnim medijima i institucijama
U pogledu posvemašnje anglizacije i problematizacije uloge standardnoga jezika (koji neprestano pokušavaju rastočiti oni koji misle da je jeziku svejedno do te mjere da im je svejedno i kako svoj materinski jezik nazivaju), Vidović smatra, da su obje pojave u manjoj mjeri zahvatile Hrvate u BiH nego u Hrvatskoj. Navodi i činjenicu da hrvatski jezik nije prisutan u javnim medijima i institucijama vlasti u BiH u onoj mjeri u kojoj su prisutni bosanski i srpski jezik.
“Dva su problema povezana s prisutnošću hrvatskoga jezika u medijima i institucijama vlasti: vanjski i unutrašnji. Vanjski je problem izazvan činjenicom da Hrvati nemaju glavno strujaški medij poput RTRS-a ili FTV-a (tamošnje srpske i bošnjačke televizije). Štoviše, kad netko progovori hrvatskim jezikom na FTV-u, neki dežurni dušobrižnik poput pokojnoga Abdulaha Sidrana, na što je nedavno upozorio Josip Mlakić, njegov jezik nazove „proustaškim“. Unutarnji je problem vjerojatno uvjetovan time što Hrvati do 1990. nisu bili apsolutnom većinom ni u jednome većem bosanskohercegovačkom gradu, pa nisu ni mogli graditi vlastite institucije, a danas hrvatske elite počesto ne shvaćaju da hrvatske medije nitko neće novčano poduprijeti ako ih ne podupru sami Hrvati“, smatra Vidović i dodaje da je najučinkovitija jezična politika rad, odnosno, publiciranje jezičnih priručnika, zaštita pojedinih govora, pisanje mjesnih rječnika ili dijalektoloških opisa.
“Međutim, sve to pada u vodu ako akademska zajednica i politika ne stane iza toga. Pojedinačno su mnogi (pa i ja osobno) reagirali na mnoga posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, no zaludu je tumačiti da Humačka ploča ne može biti spomenikom bosanskoga jezika ili da je bosančica ponajprije hrvatsko pismo ako iza toga ne stanu institucije. Posebno je to važno u sredinama u kojima Hrvati nisu većinom jer ondje hrvatska djeca uče iz tuđih udžbenika krivotvorenu povijest“, podsjeća Vidović.
Najbolja je stvar koju je Hrvatska učinila je potpora Sveučilištu u Mostaru
Najbolja je stvar koju je Hrvatska učinila, smatra Vidović, je potpora Sveučilištu u Mostaru. “Ono se kadrovski mora znatno ojačati te valja pojačati suradnju s hrvatskim sveučilištima, institutima i kulturnim institucijama poput Matice hrvatske. Vidljivo je da u BiH nedostaju terenski istraživači poput dijalektologa i onomastičara, ali i paleografa (poglavito stručnjaka za ćirilicu). Iz vlastita iskustva znam da hrvatske govore i imena u istočnoj Hercegovini sve do početka XXI. stoljeća nije terenski obrađivao ni jedan jedini Hrvat, a kada drugi opisuju vašu građu, naravno da je i tumače na način koji njima odgovara. Iskustvo donošenja Zakona o hrvatskome jeziku također može biti korisno jer je u tome zakonu popisan inventar hrvatskih govora“, dodaje Vidović.
Bartol Kašić u 17. stoljeću držao misu na hrvatskom u Foči
Mnogi su hrvatski govori u BiH, smatra, utjecali na začetke standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici u XVII. stoljeću (sumnjam da velik broj Hrvata zna da je Bartol Kašić držao misu na hrvatskome početkom XVII. stoljeća u Foči), ali i na izgradnju suvremenoga hrvatskog standardnog jezika (poglavito naglasne norme).
“Poznavanje povijesti hrvatskih govora važno je i kako bi se odgovorilo na posezanja naših susjeda. Tako su se šokački govori (a još je Bartol Kašić spominjao Šokce jezika hrvatskoga) iz sjeveroistočne Bosne raširili po dijelovima Slavonije, Srijema i Bačke, a bunjevački su se iz porječja Neretve raširili po sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bačkoj. Govori Hrvata u Bosanskoj Posavini iznimno su važni zbog arhaičnosti naglasnog sustava, a ramski i neki srednjobosanski upućuju na to kakva je bila slika hrvatskih govora u BiH prije osmanlijske okupacije. Naravno, ne treba biti prekritičan, institucije se dugotrajno grade, ali ih treba početi ozbiljnije graditi kako skrb o hrvatskome jeziku ne bi ostala na pojedincima“, zaključuje Domagoj Vidović s Instituta za hrvatski jezik u Zagrebu.
Scena.ba
