Izvor: Bljesak.info
Ljudi su lonci koji plutaju i međusobno se sudaraju.
Johann Wolfgang von Goethe (iz pisma upućenog pjesniku Peteru Eckermannu)
Hrvatska filmska i kulturna scena ostala je prošli tjedan bez jednog od svojih najvažnijih autora: u 68. godini života preminuo je Zrinko Ogresta, redatelj, scenarista i dugogodišnji profesor režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj i europskoj kinematografiji.
Rođen je 1958. godine u Virovitici, a tokom više od četiri desetljeća njegovi filmovi redovno su sudjelovali na najuglednijim svjetskim filmskim festivalima, među kojima su Berlin, Venecija, Karlovy Vary, London, Montpellier, Haifa, Denver, Milano i Pula, gdje su osvajali brojne nagrade i priznanja. Čak četiri Ogrestina filma osvojila su Veliku zlatnu arenu za najbolji hrvatski film: “Isprani”, “Tu”, “S one strane” i “Plavi cvijet”.
Pedagoški rad i utjecaj
U njegova najznačajnija ostvarenja kritika je uvrstila “Krhotine”, “Isprane”, “Tu” i “S one strane”, koji su donijeli Ogresti međunarodno priznanje i potvrdili status jednog od najvažnijih hrvatskih autora. Za svoj redateljski prvijenac “Krhotine” bio je nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg debitantskog filma. Film “Isprani” osvojio je prestižnu međunarodnu televizijsku nagradu Prix Italia, dok je za ostvarenje “Tu” nagrađen Srebrnim kristalnim globusom na festivalu u Karlovy Varyma i još desetak drugih međunarodnih nagrada. Posebno priznanje na jednom od najuglednijih svjetskih filmskih festivala, Berlinaleu, dobio je za film “S one strane”.
Osim što je bio važan filmski autor, Ogresta će ostati upamćen i kao vrstan pedagog. Godine 2024. dodijeljena mu je Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, jedno od najviših državnih priznanja za umjetnički rad, čime je odano priznanje njegovom dugogodišnjem doprinosu hrvatskoj filmskoj umjetnosti. Samo godinu kasnije, 2025., Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je i počasnu titulu profesora emeritusa, kao priznanje za njegov pedagoški rad i utjecaj koji je imao na brojne generacije budućih redatelja.
Jedinstvena pojava
Zrinko Ogresta je jedinstvena pojava u hrvatskoj kinematografiji. Prije svega radi se o redatelju rijetko ujednačenog i kvalitetnog opusa, bez padova i lutanja, uz konstantno propitivanje filmske forme i društveno-političke stvarnosti, koji je, uz sve to, po svom filmskom habitusu u dosluhu s velikim poljskim redateljem Krzysztofom Kieslowskim koji mu je bio uzor.
Ogresta je zanimljiv još po jednoj stvari, po svojoj suradnji s književnicima. U suradnji s dramatičarkom Ladom Kaštelan nastala su tri njegova filma: “Krhotine” iz 1991., “Iza stakla” iz 2008., te “Projekcije” iz 2013. Film “Isprani” iz 1995., za koji je scenarij napisao sam Ogresta, nadahnut je kratkom pričom sjajnog ruskog pisca Andreja Platonova, dok je scenarij za “Crvenu prašinu” iz 1999. supotpisao Goran Tribuson, a sâm sam surađivao s Ogrestom na scenariju za filmu “Tu” iz 2003.
Scenarij za film “S one strane” potpisuju Zrinko Ogresta i vodeći hrvatski dramatičar i scenarista Mate Matišić. Film je premijerno prikazan na 66. Berlinskom filmskom festivalu, u jednom od pobočnih programa (Panorama), a nagrađen je specijalnim priznanjem žirija mreže europskih art-kina Europa Cinemas. Scenarij za posljednji Ogrestin film, “Plavi cvijet”, potpisuje dramatičar Ivor Martinac.
Iako filmska kritika izdvaja film “Tu” kao najbolje Ogrestino ostvarenje, koji je djelomično inspiriran mojim romanom “Kad magle stanu”, moj favorit je film “S one strane”. Sve je, po mome mišljenju, u ovom filmu savršeno, od sjajne “voajerske” kamere Branka Linte koju smo vidjeli i u Ogrestinu ranijem filmu “Iza stakla”.
Prepreke ispred kamere
U jednom intervjuu Ogresta to objašnjava na sljedeći način: “Zato ću linijom manjeg otpora izreći tek toliko da sam počeo zazirati od kamere kao ‘aparata’, nečega čemu se sve izlaže i čemu je sve neprirodno otvoreno i izloženo. To nije ljudska pozicija, čovjeku je imanentna prepreka. U svemu. Zato i ja imam neku, tek djelomično objašnjivu potrebu, stavljati ispred kamere prepreke. Prepreke koje nam naoko ne dopuštaju vidjeti baš sve, ali opet – osjećamo sve. Nastojim da mi filmovi ne budu ‘pornografski’. Naime, pornograf uvijek pokazuje sve, a u stvaralaštvu kakvom ja težim dio izričaja je i ono što se ne pokaže.”
Možemo to izreći i na jedan pomalo drugačiji način, iz perspektive gledatelja: Ogresta ne podcjenjuje gledatelja, ne samo u filmovima s ograničenom, “voajerskom” kamerom, već i inače. Ništa u njegovim filmovima nije eskplicitno, “pornografska”, kako on kaže, već ostavlja gledatelju prostora za vlastiti doživljaj filma.
Tu su, zatim, izuzetni glumci, sjajna Ksenija Marinković i Lazar Ristovski, pa do predloška koji je svojevrsni iskorak za Zrinka Ogrestu, jer se radi i o žanrovskom filmu. Zapravo je svaki Ogrestin film svojevrsni iskorak. Pogotovo to vrijedi za “Projekcije” koje su po mnogo čemu jedinstven film u hrvatskoj kinematografiji.
Hrabar film
“S one strane” započinje scenom koja me “kupila” na prvu, a koja po svom postupku korespondira s Lintinom kamerom. Radi se o gotovo nerazumljivom dijalogom bolničarki, među kojima je i glavni lik, sredovječna bolničarka Vesna koju glumi Ksenija Marinković. U prvi mah sam pomislio kako se radi o banalnoj tehničkoj pogrešci, međutim vrlo brzo postane jasno kako je redatelj primijenio na “riječ” sličan postupak kao kod kamere, u jednom slučaju naziremo sliku kroz zavjese, stakla, a u drugom uhvatimo samo poneku riječ, međutim ništa ni u jednom slučaju nije nedorečeno.
Film “S one strane” je prije svega neobično hrabar film, dotiče se nekih od najbolnijih točaka hrvatske svakodnevnice. Film kreće polagano, u sporom ritmu koji se ne mijenja do same, šokantne završnice, čime se postiže jedan začudan efekt. U središtu radnje je sredovječna medicinska sestra Vesna koja je bila u braku s bivšim oficirom JNA, haškim osuđenikom, s kojim je imala troje djece, od kojih je najstariji sin izvršio samoubojstvo, vjerojatno se teško noseći s obiteljskim nasljeđem. Vesna je zatim iz Siska doselila u Zagreb kako bi tu otpočela novi život, međutim teško je pobjeći od vlastite prošlosti, pogotovo one slične Vesninoj koju ona svim silama nastoji zaboraviti.
“Kada je riječ o prošlosti, svi mi muljamo”, izjavio je jednom Stephen King. Posebno su tom smislu mučne dvije scene, prva kada Vesnina kćer, glumi je Tihana Lazović, odlazi na vjeronauk, pošto je obitelj njenog zaručnika izuzetno pobožna. Vesna se plaši kako će njena obiteljska povijest, ukoliko ispliva na površinu, uništiti budućnost njezine kćeri. Zatim druga, u kojoj Vesnu posjeti njen bivši susjed iz Siska s jednim poznanikom iz Posavine koji traga za posmrtnim ostacima svojih najbližih ubijenih u zločinu koji je najvjerojatnije zapovjedio Vesnin muž.
Usamljenost
Vesnin život iz temelja mijenja jedan neočekivani telefonski poziv koji dolazi nakon dvadeset godina tišine. Tada shvatimo kompleksnost Vesnine tragične obiteljske povijesti, traumu koja ne prestaje i koja se prenosi na njezinu djecu koja cijeli život žive s “očevim kosturom u ormaru” i koji svaki tren može izići na svjetlo dana. To se na neki način i događa. Obnavljanje veze Hrvatice Vesne s njezinim mužem Žarkom, oficirom JNA i haškim osuđenikom, najprovokativnija je moguća tema u današnjem hrvatskom društvu. Film propituje osamljenost, žudnju i mračne zakutke ljudske psihe na jedan pitak i pristupačan način koji je, opet, unatoč tome dubok i višeslojan.
“S one strane” iz naslova filma nije jednoznačna odrednica, “naša” ili “njihova strana”. Ona zapravo ponajviše opisuje skretanje u iracionalno dvije duboko usamljene i traumatizirane osobe. Ta usamljenost naglašava se s dva motiva koji se ponavljaju: šahovska ploča na stolu u “Žarkovu” slučaju, te slika Vesne kroz zavjese, dok stoji na balkonu leđima okrenuta kameri i puši. Film je protkan sadizmom jedne “domoljubne”, da je tako nazovem, ratne žrtve prema drugoj, “tuđoj”, obilježenoj prošlošću, i koja po mnogima zaslužuje tek prijezir. Međutim, redateljeva empatija je na strani “obilježene”.
Ovo je Ogrestina prva suradnja sa scenaristom Matom Matišićem čija je “ruka” gotovo nevidljiva do samog kraja filma. Pogotovo se to odnosni na dramske segmente u njegovim scenarijima koje je pisao za druge redatelje, primjerice za Vinka Brešana, što ni u kojem slučaju nije njihov nedostatak, ali je uistinu fascinantno na koji je to način Ogresta “zakamuflirao”, kreirajući jedan brutalni hanekeovski svijet.
Nakon završetka filma, s malo “naknadne pameti”, vrlo lako se može uočiti dramska forma Ogrestina i Matišićeva teksta koji bi se bez ikakvih problema mogao prenijeti na kazališne daske, ali se to vjerojatno nikada neće dogoditi, upravo zbog šokantne završnice koja je vjerujem već svima poznata i koja bi naprosto “ubila” dramaturgiju priče.
Jedan od najboljih filmova
U najkraćemu, radi se o hrabrom, poštenom i beskompromisnom filmu koji je u svim segmentima vrhunski realiziran. Filmski kritičar Damir Radić napisao je kako je Ogrestin “S one strane” “jedan od najboljih filmova u hrvatskoj povijesti”, i teško se ne složiti s njim.
Hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u izrazima sućuti povodom Ogrestine smrti navela je njegov izniman doprinos hrvatskoj kinematografiji: “On je u svojoj bogatoj, više od 40 godina dugoj karijeri ostvario djela koja su trajno obilježila hrvatsku kinematografiju. (…) Njegovi filmovi “Isprani”, “Crvena prašina” i “Tu”, drame o emocionalnim traumama i društvenim problemima, osobnome i društvenome moralu, s političkim mijenama 1990-ih i Domovinskim ratom kao okvirom, ostat će trajna umjetnička svjedočanstva o jednom od najsloženijih razdoblja hrvatske povijesti. (…) Sudjelovao je u oblikovanju svih važnih odluka vezanih uz hrvatsku kinematografiju, bio je domoljub i osoba iznimnog integriteta koji je i u filmovima i u svom javnom angažmanu pokazivao posebnu osjetljivost za društvene nepravde i osjetljive teme.”
“Preranim odlaskom Zrinka Ogreste ostali smo bez iznimnog čovjeka i velikana hrvatskog filma čije će ime zauvijek ostati upisano u povjesnicu hrvatske filmske umjetnosti i kulture”, napisao je premijer Plenković te je u ime Vlade i svoje osobno ime uputio obitelji Zrinka Ogreste izraze iskrene sućuti i dubokog poštovanja.
Bez obzira na ministričine i Plenkovićeve riječi, Ogresta se posljednjih desetak godina, zajedno s Vinkom Brešanom, koji je uz Ogrestu i Kristijana Milića najvažniji hrvatski redatelj u poraću, našao na crnoj HAVC-ovoj listi, o čemu je u više navrata govorio u medijima i upućivao apele javnosti, Vladi i Ministarstvu kulture.
“Za mene je bitno ostati stvaralački i ljudski čist, stvaralački častan, ne povijati leđa pod pritiscima koje ovo, u mnogočemu, prljavo vrijeme nameće. Pamtim reakciju kolege, člana jednoga od HAVC-ovih povjerenstava, koji mi je, odbijajući jedan moj scenarij, rekao: ‘Tko će ti to gledati?’ Dakle, kriterij više nije je li riječ o kvalitetnom, zaokruženom i stvaralački konzekventnom djelu, nego – je li to prilagođeno onomu ‘što se danas traži’. S obzirom na takav stav, posve mi je jasno da sam svoj posljednji film već snimio”, rekao je Ogresta u jednom od posljednjih intervjua koje je dao.
Odustao od snimanja
Prije petnaestak dana, kada smo se posljednji put čuli, kad sam mu poslao jedan svoj scenarij, što sam često običavao, koji bi on pažljivo pročitao i dao mi određene savjete i sugestije, napisao mi je kako je odustao od snimanja filmova, jer su mu posljednjih desetak godina odbili sve projekte kojima je konkurirao na HAVC-ovim natječajima i da se ne želi više ponižavati pred mediokritetima iz HAVC-a i Ministarstva kulture.
Zvuči pomalo bizarno, bilo da je riječ o hrvatskom kolonijalnom mentalitetu ili o nečemu drugom, da Hrvatska ne zna što bi sa svojim najvažnijim redateljima, poput Ogreste i Brešana, a da istovremeno financira trash filmove poput “Deset u pola” Danisa Tanovića ili “Južni vetar” Miloša Avramovića, ili nastavak regionalnog kino-hita “Svadba”. Ili da financira biografski film o takvoj “veličini” kakva je stanoviti Feđa Štukan!?
Za one manje upućene, to bi bilo otprilike isto kao da su javni fondovi u bivšoj Jugoslaviji umjesto Kusturičinih filmova, poput “Oca na službenom putu” ili filma “Sjećaš li se Dolly Bell”, financirali trash filmove poput “Tesne kože”.
U svijet uveo bh glumce
Za nas ovdje Ogresta će ostati upamćen i po tome što je u svijet filma uveo brojne bosanskohercegovačke glumce, poput Jasmina Telalovića, Slavena Knezovića, Mire Barnjaka, Miraja Grbića… Uz to, dvojica od tri najvažnija Ogrestina glumca, koji su glumili u gotovo svakom njegovu filmu, dolaze iz Bosne i Hercegovine. To su, uz Kseniju Marinković, omiljenu Ogrestinu glumicu, Ivo Gregurević i Vinko Kraljević. Posebno je zanimljiv Vinko Kraljević, jedan od najpodcijenjenijih hrvatskih glumaca, koji je, osim kod Ogreste, glumio u gotovo svakom filmu Vinka Brešana i Kristijana Milića.
Ogresta je specifičan još po nečemu, po književnim citatima koji mu služe kao moto filma, po uzoru na romanopisce. Uvodni citat u ovom tekstu uzet je iz Ogrestina najnagrađivanijeg filma “Tu” koji je ujedno i ključ za razumijevanje ovog filma, koji je napravljen po uzoru na antologijski film Roberta Altmana “Kratki rezovi”, u kojemu Altman daje presjek američkog društva preko desetak pojedinačnih priča u kojima se akteru tek usput međusobno susreću. Na sličan način je i Ogresta dao presjek hrvatskog poratnog društva kojemu se ni do danas, više od dvadeset godina otkako je film nastao, 2003., nitko nije ni približio.
Scena.ba
