Prije 33 godine, točnije 26.04.1992. godine srpski su zrakoplovi raketirali Busovaču. JNA je napustila i predala vojarnu u Dragi, s kompletnom vojnom opremom, nadležnim vlastima Busovače pod snažnim pritiskom organizatora ove akcije koju je vodio Dario Kordić, tadašnji politički lider Hrvata središnje Bosne.
Ratne strahote pučanstva Busovače počinju 26. travnja 1992. kada su iz zrakoplova JNA ispaljene rakete na grad koje su prouzročile materijalne i ljudske gubitke.
Poginuli su:
• Mirjana Laštro
• Mato Vučić
• Nazif Skopljak
Njih troje su i prve civilne žrtve srpske agresije na područje središnje Bosne.
Sudionik tog događaja Josip Grubešić objavio je zanimljiv status na društvenim mrežama koji na zanimljiv način govori o samom događaju i sudionicima istog.
“U vrtlogu nasilja devedesetih godina, istog nije bila lišena ni Busovača. Bila je nedelja 26.4.1992 godine, rano proljeće, lijep i sunčan dan. Taj dan od strane zrakoplovstva JNA izvršeno je teško bombardiranje Busovače, usljed čega smrtno stradaše 3 prve civilne žrtve, a bi pričinjena i ogromna materijalna šteta,te u požarima izgori mnoga vrijedna imovina.
Inače dan je počeo prilično optimistično, jer očekivalo se napuštanje pripadnika JNA iz vojarne Draga. Da bi do toga došlo, politički i vojni predstavnici HVOa, vršili su pregovore sa komandnim kadrom vojarne, o uvjetima i načinima odlaska. Nas grupa nedavno osnovane VP, stadosmo ispred vojarne čekajući rasplet(fotografija ispod teksta nastala je taj dan, ispred glavnog ulaza u vojarnu, a onaj u sredini visoki zgodni sam naravno ja).
U neko vrijeme bismo obaviješteni, da će vojska u konvoju, neometano sa osobnim naoružanjem napustiti vojarnu. Međutim nama nešto ne bi drago da idu sa oružjem,jer u to vrijeme opća situacija je vodila pogoršanju, a oružja nesto i nismo imali,te takođe bili smo uvjereni da bi ih zaustavili negdje na području Kaćuna, pripadnici tadašnje TO, jer ABiH tad nije postojala i oduzeli bi vojsci naoruzanje.
Pogledi na nove kalašnjikove,i pošto smo djevojci bili bliže,dovedoše dotle da mi odlučišmo malkice odstupiti od dogovora, tj obećati da će oni fino lagano otići naoružani, ali ćemo ih fino malo zajebati i oteti im to oružje, jer na kraju krajeva šta će im.
Postavimo mi tako blokadu nešto dalje od vojarne u pravcu Kiseljaka,te kad ugledašmo autobus s vojskom lijepo i kulturno ih zaustavišmo,zamolišmo uljudno da iziđu i odlože oružje.
Poslije malo nećkanja, zaključiše da je to najbolje rješenje, i ipak odložiše oružje po našoj molbi ili naredbi ovisno kako ko tumači. Dok se sve to dešavalo iz pravca juga, iznenada u niskom brišućem letu, par stotina metara iznad nas proleti avion Orao ratnog zrak. JNA, načini nekoliko figura u zraku, pilot pokaza da je zajeban,i šta to, k’o on sve zna s avionom činiti ,a kada vojska nastavi put, malo potom nesta i aviona.
Pošto smo imali neki predosjećaj da se to neće sve tako fino završiti,pokupišmo oružje,poneki komad uzese i mještani kako ko naleti cestom, bi nam naredjeno gdje to sve ostaviti,i što prije skloniti se s otvorenog prostora.I potraja to dosta vremena, kad ono ponovo iz pravca juga, ugledašmo nekoliko aviona, koji već pođoše svjetleće mamce izbacivati, i bi nam jasno da će biti igranka.
Malo potom začuše se i prve eksplozije, a mi kud koji, po slobodnoj volji i procjeni, tražiti kakva zaklona.Ja vozeći se u pravcu grada s jednim prijateljem,putem sretosmo svadbenu kolonu mog druga Žorža, koji se tog dana ženio.Kasnije čuh od njega da se svatovi razbježaše,muzičari također,netko u livadi,a netko i u jarku zavrsi, ali mlada osta,i sve do dana današnjeg ništa ih ne rastavi, iako je tu bilo kao i kod svakog kroz život i opasnijih stvari za održati brak od aviona.
Vozeći tako zaustavih se kod zgrade šumarije,iziđošmo iz vozila, moj suvozač nekom potrebom uđe preko puta u kuću Florijana Glavoćević, a ja ostah kraj vozila.
U tom momentu spraši raketa samo 15 tak metara dalje u ćošak Florijanove kuće,a komad fasade u slobodnom letu i padu okomito na sred krova mog vozila pade,a ja ukoćen i začuđen gledam poveliku udubinu na krovu, i mislim u sebi..pa kako od tolike Busovače, koje sam ja kur..e sreće, pa baš meni, i po meni štetu pravi.
Nasta tu pometnja, koliko se sjećam strada i Florijanov ker u boksu, dođe i drug iz kuće, pridruzi nam se još jedan, koji ne znaše gdje bi,sjedošmo ponovo u vozilo, i carićkim putem onim kog danas šire i asfaltiraju, odvezosmo se do groblja, i tu iza nekih spomenika davno umrlih sugrađana, imašmo lijep pogled na grad, a i zaklon, te vidješmo dalje bombardiranje, požare i rušenja.
Nakon sto se sve utiša, spuštismo se u grad, te sagledasmo razmjere razaranja, i saznasmo da i 3 civilne osobe smrtno stradaše.Što se tiče onog oružja, probra ja sebi jedan nov kalašnjikov,i još jedan PM, onaj fini s nogicama M74, i drvenim kundakom,ali Vlado Ć. ne dade mi uzet obje,jer mora se pošteno razdijeliti, te reče da jednu ostavim, inače ću dobit po ušima,ako tako ne učinim i ja ostavi PM, jer nisam htio da rizikujem, to da dobijem po ušima.
I znao je tako Vlado mene često izvest na pravu stazu, jer ja bio mlad i rasijan, pa često znao zalutati.I tako prođe taj dan, ja ga vidjeh kako opisa i koliko se sjećam,a bio je to dan, koji je ostavio neizbrisiv pečat kako u meni, tako i u kolektivnoj memoriji mjesta.” završava Josip svoje svjedočanstvo ovog događaja.
Scena.ba
