Kada je Bosna i Hercegovina krajem 2025. godine konačno usvojila Reformsku agendu, otvorila su se vrata za gotovo milijardu eura pomoći iz Europske unije. Riječ je o dijelu širega Plana rasta za Zapadni Balkan, koji bi, prema procjenama, mogao udvostručiti gospodarstva regije u idućem desetljeću i značajno poboljšati životni standard građana i građanki.
Ali iza velikih brojki i obećanja o napretku, jedno pitanje ostaje u sjeni: kome će te reforme uistinu koristiti? „Ako Bosna i Hercegovina u Reformsku agendu, kao ključni dokument za europske integracije, nije ugradila prava žena kao jasno prepoznato reformsko područje, time je država jasno poručila da ravnopravnost žena u ovoj zemlji nije politički prioritet“, upozorava odvjetnica i aktivistica Jovana Kisin.
Reformska agenda obuhvaća ključna područja – od zelene i digitalne tranzicije do razvoja privatnog sektora, jačanja ljudskog kapitala i vladavine prava. U dokumentu se rodna ravnopravnost spominje kao načelo koje treba prožimati sve politike. Međutim, kako ističu stručnjakinje, konkretne mjere koje bi to osigurale uglavnom izostaju.
“Reformska agenda se doista vrlo malo bavi pitanjem prava žena. Kada se dokument pažljivo iščita, vidi se da i to malo mjera koje spominju žene nemaju razvijene precizne pokazatelje za praćenje te da su neka od ključnih područja za unaprjeđenje položaja žena ostala rodno slijepa“, kaže Dragana Dardić, programska direktorica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, organizacije koja upravo u ovom razdoblju provodi kampanju “Ženska prava i Reformska agenda”. Ta kampanja jasno poručuje što žene žele od provedbe Reformske agende, kao i da se reforme mjere kvalitetom života žena te da žene i cijela javnost trebaju biti informirani o tome što reforme znače u svakodnevici.
Iako žene čine većinu stanovništva u Bosni i Hercegovini, Kisin kaže da je „njihova stopa zaposlenosti oko 31 posto, dok je kod muškaraca iznad 50 posto, što znači da žene u ovoj zemlji nemaju ni približno jednak pristup gospodarskim resursima, a bez ekonomske neovisnosti nema stvarne slobode”.
Kakvo je zapravo trenutno stanje “na terenu” u područjima u kojima se reforme trebaju provesti, može posvjedočiti Jasmina Kovačević iz Tuzle, koja sama odgaja dvoje djece i za koju pitanje reformi nije apstraktno, jer ga ona osjeća svakodnevno, kako kroz račune za grijanje, tako i kroz nemogućnost pronalaska mjesta u javnom vrtiću: „Zimi biram hoću li više grijati ili više štedjeti na drugim stvarima. Nisam vlasnica stana, tako da se nisam mogla prijaviti ni za jednu subvenciju za energetsku učinkovitost“, kaže Jasmina.
Prema procjenama, između 30 i 40 posto stanovništva u BiH živi u energetskom siromaštvu. „Kada pogledamo tko su ti građani, vidimo da su to uglavnom umirovljenici i umirovljenice, samohrane majke, žene koje same vode kućanstvo. To su najranjivije kategorije koje često moraju birati između osnovnih potreba”, kaže Dardić i nastavlja: “Ako Reformska agenda predviđa ulaganja u energetsku učinkovitost i obnovu zgrada, ostaje nejasno koje će kategorije imati prioritet, jer ne postoje jasni pokazatelji koji bi pokazali da su te mjere socijalno osjetljive“.
Slična je situacija i kada je riječ o tržištu rada. Reformska agenda predviđa povećanje sudjelovanja žena za 15 posto kroz aktivne mjere zapošljavanja. No, kako upozoravaju stručnjakinje, zanemaruje se ključni problem, a to je neplaćeni rad žena. Prema podacima UN Women iz 2023. godine, žene u Bosni i Hercegovini dnevno provode u prosjeku 6,32 sata na kućanskim poslovima i brizi o drugima, dok muškarci provode 3,31 sat. „Ne možete govoriti o većem zapošljavanju žena, a ignorirati činjenicu da one već rade dvostruku smjenu – jednu plaćenu i jednu neplaćenu“, kaže Dardić.
Ove statistike i navode potvrđuju i iskustva građanki: „Mislim da muškarci i žene ne dijele jednako kućanske poslove. Čujem i od prijateljica da žene rade mnogo više u kući“, kaže Nataša Milanović iz Tuzle, dok Mirjana iz Banje Luke kaže „da bi kućni poslovi trebali biti jednako raspoređeni i da bi muškarci trebali imati isti roditeljski dopust kao i žene”.
Jedan od ključnih problema koji izravno utječe na položaj žena jest dostupnost vrtića, jer upravo o tome često ovisi mogućnost žena da uopće sudjeluju na tržištu rada. Nedovoljan broj mjesta u javnim vrtićima, visoke cijene privatnih i neujednačeni kriteriji upisa dovode do toga da briga o djeci najčešće ostaje na majkama. U praksi to znači odgađanje zaposlenja, prekide u karijeri ili potpuno povlačenje s tržišta rada, čime se dodatno produbljuju ekonomske nejednakosti i dugoročno ograničava financijska neovisnost žena. „Natjecali smo se za državne vrtiće, nismo imali „vezu“. Djeca već dugo idu u privatni vrtić. Primamo subvenciju, ali opet nije ista cijena za sve građane“, kaže Tatjana iz Banje Luke.
Prema analizi UNICEF-a, povećanje obuhvata djece predškolskim obrazovanjem moglo bi omogućiti zapošljavanje više od 2.200 žena godišnje i generirati preko 500 milijuna KM za gospodarstvo u idućih 30 godina. Međutim, kako upozorava Jovana Kisin, problem vrtića nije samo obiteljsko pitanje: „Kada sustav ne osigura brigu o djeci, netko tu brigu mora preuzeti. U stvarnosti, to su žene. To nije individualni izbor, nego rezultat sustavnog propusta“, kaže ona.
U području socijalne zaštite, Reformska agenda predviđa ujednačavanje prava na roditeljski dopust, ali pitanje očinskog dopusta i dalje ostaje marginalizirano. „Postavlja se pitanje uvođenja neprenosivog roditeljskog dopusta za očeve, što postoji u zemljama Europske unije“, kaže Jasminka Džumhur, ombudsmanka za ljudska prava BiH. Ističe da bez ravnomjernije podjele odgovornosti dolazi do preopterećenja žena: „Ako društvo ne osigura adekvatnu infrastrukturu i ako se unutar obitelji ne uspostavi ravnomjernija podjela odgovornosti, dolazi do preopterećenja žena. Rezultat toga je da mnoge žene sagorijevaju pokušavajući uskladiti sve obveze“. Džumhur također upozorava i na širi kontekst nejednakosti te da su „žene rjeđe vlasnice imovine, što im otežava pristup pravima i pogodnostima, uključujući i one vezane uz zelenu tranziciju. Upravljanje resursima dominantno je u rukama muškaraca“.
Iako postoje zakoni, jaz između prava i stvarnosti ostaje velik, “a žene u BiH nisu dovoljno zaštićene ne zato što nema zakona, nego zato što se ti zakoni ne provode kao prioritet“, kaže Kisin. Posebno zabrinjava činjenica da Reformska agenda gotovo uopće ne adresira nasilje nad ženama niti prepoznaje sextortion kao oblik rodno uvjetovane korupcije.
Unatoč velikim očekivanjima, stručnjakinje upozoravaju da je proces donošenja reformi bio bez sadržajnih savjetovanja: „Sve se radilo ubrzano kako se ne bi propustila sredstva, ali bez ozbiljnog razmišljanja o učincima“, kaže Dardić. Međutim, “ako ta sredstva ne budu pravilno i pravedno usmjerena i na žene, reforme neće dati stvarne rezultate i zato su potrebni jasni planovi kako će se ona koristiti“, naglašava Džumhur.
Za mnoge žene ove su politike životna pitanja. „Kada gledam sve ove reforme, pitam se gdje sam tu ja“, kaže Jasmina.
Odgovor na to pitanje, čini se, tek treba biti napisan, i to ne u strategijama, nego u stvarnom životu. Jer bez jednakih plaća nema jednakosti. Bez sigurnosti nema dostojanstva. Bez ravnopravnosti u obrazovanju, zapošljavanju i pristupu resursima nema gospodarskog napretka. A bez toga, nema stvarnih reformi!
Scena.ba
