Velika pobjeda u maloj igri, u planiranim smo bodovnim gabaritima i to je dobro, ali, ljudi, ako ovako nastavimo Gana bi nas mogla spakirati na avion za Zagreb! Sreća što je protivnik bio naivan i kao svakom autsajderu najteže mu je postići pogodak jer ovakva Hrvatska izgubila bi od momčadi kojoj je zaista mjesto na Svjetskom prvenstvu.
Razina oduševljenja posljednjim sučevim zviždukom proporcionalna je nivou stresa, Panamci su nas držali u šahu do kraja. Reprezentaciji moramo dati podršku, ali prije svega ona mora pomoći samoj sebi. Pitamo se koliko je Hrvatska došla spremna na Svjetsko prvenstvo. Sve ćemo to bjelodano do kraja vidjeti jako brzo. Neka ova Panama bude kao Japan 1998. u drugom kolu, muka nemila, pobjeda minimalna, a ujedno psihološki okidač za golema djela u nastavku turnira.
Spasili su nas ponovno kolosalno Dominik Livaković i najpodcjenjeniji hrvatski napadač Ante Budimir koji je tek treći dobio šansu i zabio nakon devet minuta na terenu. Komplimente zaslužuje Martin Baturina za šest driblinga i efektne poteze, povremeno je bljesnuo Marco Pašalić, ali može otvoriti pjenušac što propuštene čista šansa nije bila kobna.
Igra Paname imala je više smisla većinom susreta, češće je stvarala opasnosti, Dalić je ljut kao ris vukao u prvoj stanci za osvježenje Gvardiola poput balavca dva-tri metra za ruku do dođe u sredinu skupa, da im očita bukvicu, ali ništa to nije vrijedilo jer pola momčadi bilo je poput iscijeđene baterije.
Zlatna medalja za indisponiranost pripada Gvardolu, međutim pratili su ga još neki. U Modrićevoj igri red pogrešaka, red skrivanja i red dobrih poteza, ležao je samo jedan od razloga problema. Protiv otvorene Engleske bilo je prostora da se individualnim kreacijama i suradnjom manjeg broja igrača dođe do pogotka, za postavljenu obranu treba brzina protoka lopte, kretanje bez lopte, duel, osvajanje “drugih lopti”, ponešto i automatizma, a Hrvatska je djelovala kao HNL ekipa. Pisali smo da je Panama Konferencijska liga, no i to je bilo dovoljno da se znojimo.
U drugom dijelu Modrić je bio bolji, i red je, na kraju je završio na rukama suigrača za 200. nastup, bila bi najružnija ironija sudbine da je takav igrač u utakmici takvog jubileja ostao pokisao i slomljen, ali Luki nedostaje pravi gas. To se jasno vidi na njemu, pa potom na cijeloj reprezentaciji. Odlična je stvar što igra sve kvalitetnije kako hvata ritam utakmica, pa se moramo nadati.
Marco Pašalić, Stanišić i Budimir “skuhali” gol, međutim niti nakon vodstva Hrvatska nije ovladala utakmicom nego je Panama napadala, prostor koji je ostavljala nije iskorišten, a to što nismo primili pogodak nije plod izvrsne defenzivne igre. Ali jest borbe i za nju kapa do poda. Sad treba zapeti iz sve snage. Panama je bila samo jedna.
Scena.ba
