Pjesmom su poslale snažnu poruku o ženskoj snazi i očuvanju povijesnog nasljeđa, a stihovi su inspirirani tradicionalnim običajem tetoviranja, odnosno “sicanja”, kojem su se podvrgavale katoličke žene u Bosni i Hercegovini za vrijeme Otomanskog Carstva kako bi se zaštitile od ropstva i nasilnog prelaska na drugu vjeru. Članice grupe Lelek tako su podsjetile na bolan dio povijesti, ističući pri tome žensku snagu i otpornost. No, neki su stihove protumačili na drugačiji način, pa su tako iz Turske stigle kritike u kojima se ističe da je pjesma uvreda za Osmansko Carstvo.
Za razliku od ovih deplasiranih kritika, na mađarskom portalu Hungarian conservative objavljena je analiza nastupa grupe Lelek u kojoj se, između ostalog, navodi da Hrvatice nisu samo zabavljale publiku nego da su i razbile tabu. “Njihov nastup prizvao je zakopano poglavlje europske povijesti – jedno koje moderne kulturne institucije radije zaboravljaju: stoljeća islamskog osvajanja, prisilnog preobraćenja, otmice djece i seksualnog ropstva na Balkanu”, navodi se u ovoj analizi, u kojoj se posebno osvrću na stihove “Zašto su mnogi odabrali groblje/Nisu naše majke iznjedrile roblje”, navodeći da nisu metaforični već povijesni.
Tijekom osmanske ekspanzije u jugoistočnu Europu, kršćansko stanovništvo trpjelo je sustav devširme, u kojem su dječaci odvođeni od svojih obitelji, preobraćeni na islam i obučavani kao janjičari. Djevojke i žene često su otimane u hareme ili kućno ropstvo. Upravo se iz takvog načina života rodila tradicija sicanja pa su djevojke i žene u katoličkim obiteljima tetovirale križeve i druge katoličke simbole. “Tradicionalno tetoviranje žena bilo je od najveće važnosti tijekom turske okupacije BiH između 1463. i 1878. godine, budući da je tetoviranje križa kao simbola kršćanstva, osim svoje primarne zaštitne funkcije (sprečavanje otmice i silovanja od strane Turaka), imalo i funkciju svjedočenja o religiji/katolicizmu. Geografski, običaj tetoviranja žena bio je najrašireniji među Hrvatima u BiH”, citiraju Mađari jednu znanstvenu publikaciju posvećenu toj temi.
‘Poruka je nepogrešiva’
Kako se dalje navodi u ovom članku na mađarskom portalu, ovakva reakcija iz Turske je bila predvidljiva. “No, to otkriva nešto ozbiljnije – inzistiranje da se kršćanski Europljani ne smiju javno sjećati vlastite povijesne patnje pod islamskom vlašću”, ističe Raymond Ibrahim, američki autor i povjesničar, specijaliziran za povijest kršćanstva i islama, autor ovog članka. On to pojašnjava plastično: “Zamislite da zahtijevate da Afroamerikanci prestanu snimati filmove ili pjesme o ropstvu jer se to loše odražava na moderne bijelce. Zamislite da inzistirate na tome da židovske zajednice šute o povijesnom progonu kako ne bi uvrijedili Nijemce. Takvi bi se zahtjevi smatrali grotesknima”.
No, s druge strane, pjesmu “Andromeda” su neki ipak doživjeli kao uvredljivo, a autor članka smatra da je taj dvostruki standard duboko ukorijenjen u zapadnom kulturnom životu. On dalje ističe da se povijesne nepravde koje su počinili Europljani obilježavaju na razne načine, od muzeja preko škola do retorike u politici, no “kada su žrtve bili europski kršćani, a počinitelji muslimanski osvajači, povijesno sjećanje odjednom postaje opasno ili razdorno ili krajnje desno”. “Poruka je nepogrešiva: neke povijesne patnje zaslužuju sjećanje; druge povijesne patnje zaslužuju potiskivanje”, zaključak je koji iz ove priče ističe Ibrahim.
Podsjetio je i na sličnu tradiciju koja je zaživjela među koptskim kršćanima u Egiptu koji su također tetovirali križeve na zapešća djece dok su bili pod islamskom okupacijom. Poput Hrvata, Kopti su živjeli pod sustavima diskriminacije, povremenog progona i prisilnog odvajanja. Tetovaža je služila i kao deklaracija vjere i kao sredstvo identifikacije kršćanske djece u vremenima kaosa, otmice ili masakra. “Čak i danas, te tetovaže mogu i čine Kopte metama. Islamski ekstremisti, uključujući ISIS, koristili su ih za identifikaciju kršćana za pogubljenje. Pa ipak, praksa opstaje kao vidljivi simbol kontinuiteta i prkosa”, navodi dalje autor koji ističe da je ova paralela važna jer ukazuje na to kako se povijesni obrazac ponavlja.
‘One su vratile to potisnuto povijesno sjećanje’
“Bilo pod arapskom ili turskom vlašću – odnosno pod islamskom vlašću – kršćansko stanovništvo je više puta opisivalo slična iskustva: osvajanje opravdano doktrinom džihada, pravna inferiornost pod dhimmi sustavima, seksualno iskorištavanje žena, odvajanje djece i pritisak na preobraćenje. Te su stvarnosti opširno dokumentirane ne samo u kršćanskim zapisima već i u samim muslimanskim kronikama”, ističe Ibrahim. On smatra da je upravo to pozadina kritika na koje su naišle članice grupe Lelek – Eurosong više nije samo glazbeno natjecanje; funkcionira kao kulturni ritual koji slavi postnacionalni identitet, multikulturalizam i progresivnu ortodoksiju, a izvedba utemeljena na kršćanskom sjećanju i otporu islamskom imperijalizmu remeti tu priču. Podsjeća Europljane da njihova povijest nije bila samo povijest kolonijalne dominacije, već i povijest preživljavanja protiv osvajanja. To sjećanje je nepodnošljivo za institucije izgrađene na selektivnom sjećanju, smatra autor ovog članka.
Podsjetio je i na težak položaj kršćana danas u mnogim dijelovima svijeta, a osobito u Nigeriji, o čemu je nedavno pisao i portal Direktno. No, unatoč tome, čini se da se na Eurosongu pokazuje malo interesa za tu stranu priče. “Uznemiruje ih pjesma koja se odnosi na povijesni muslimanski progon kršćana; nije ih briga za kontinuirani muslimanski progon kršćana”, ističe Ibrahim koji smatra da je upravo zbog toga toliko snažno odjeknuo nastup hrvatskih predstavnica koje su svojom porukom razbile ovu svojevrsnu amneziju. “One su vratile to potisnuto povijesno sjećanje i odbacile zahtjev da se Europljani odvoje od vlastite prošlosti kako bi sačuvali modernu ideološku osjetljivost”, navodi autor koji već u sljedećoj rečenici šalje i svojevrsno upozorenje: “Civilizacija koja nije sposobna pamtiti svoje rane ne može se braniti od njihovog ponavljanja”.
“Poanta nije njegovati mržnju ili osvetu. Povijest treba iskreno ispitati, bez obzira na to tko je počinio zločine. Ali iskrenost postaje nemoguća kada se jedan skup povijesnih zločina beskrajno uveličava dok se drugi agresivno potiskuje”, navodi Ibrahim koji ističe da su tetovirani križevi bili znakovi izdržljivosti ljudi koji su živjeli u strahu i pod okupacijom. “Njihovi potomci imaju puno pravo pamtiti zašto su ti znakovi postojali. Potiskivanje tog sjećanja u ime ‘tolerancije’ ne proizvodi pomirenje. Proizvodi neznanje – a neznanje ima način da pozove povijest da se ponovi”, zaključno poručuje.
Scena.ba
