O Golom otoku, zloglasnom logoru za političke zatvorenike u Jugoslaviji, puno se priča, ali još uvijek nedovoljno zna. To mjesto nije bilo samo geografska točka u Jadranu – ono je bilo simbol represije, straha i slamanja ljudi zbog krivog mišljenja, nespretno izgovorene riječi ili čak neizgovorenog osmijeha.
Mnogi su ondje završili zbog jednog krivog koraka – vica, pjesme ili pogrešnog društva. Među njima je bila i mlada novinarka Ženi Lebl, Beograđanka židovskog podrijetla, koja je s 22 godine osuđena na dvije i pol godine robije – zbog jedne šale.
Šalu joj je ispričao kolega u redakciji: Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom natjecanju u uzgoju cvijeća jer je uzgojila ljubičicu od 100 kilograma – aluzija na pjesmu Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela. Ni slutila nije da će ponavljanje tog vica biti njezin put u pakao. Po nju su ubrzo došla dva udbaša – optužena je da je govorila protiv Tita i, još gore, da nije prijavila „narodnog neprijatelja“ od kojeg je čula sporni vic.
Slijedila je uhodana ruta: UDBA-in zatvor Glavnjača, logor Ramski rit, Zabela, Grgur i na kraju – Goli otok. Pet zatvora, dvije i pol godine, beskonačna mučenja, poniženja i pritisci da prizna krivnju i „promijeni mišljenje“. Na kraju je brisana i iz Udruženja novinara.
Kada je puštena, njezin brat Saša šokirano je rekao da izgleda poput povratnice iz Auschwitza. No, Beograd za nju nije imao razumijevanja – kao da nije postojala. Jedini izlaz bio je bijeg. S mukom je dobila putovnicu i preko Italije stigla u Izrael.
Godinama kasnije, u Jeruzalemu se susrela s Danilom Kišom. Tada su joj se, slučajno ili sudbinski, pridružila još jedna bivša zatočenica Golog otoka, Eva Nahir Panić. Kiš, potresen njihovim pričama, prvi put saznaje da su na Golom otoku bile i žene. Smatrao je da to mora postati dokumentarno filmsko svjedočanstvo. Tako je 1990. nastao serijal Goli život, koji je po prvi put široj javnosti razotkrio i ženski logor na Golom.
Kiš nije doživio ni serijal ni knjigu koju je Ženi napisala po njegovu poticaju. Ljubičica bela, objavljena u Izraelu 1990., postala je bestseler. U Srbiji se tek tada počelo pisati o ženskim zatočenicama Golog otoka – priči koja je predugo bila zakopana u šutnji.
„Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila“, zapisala je Ženi Lebl, ostavljajući svjedočanstvo koje nije moglo biti potopljeno ni u moru Jadrana ni u moru zaborava.
Scena.ba
