Kad se u Bosni i Hercegovini spomene riječ “medijski mrak”, prvo što čovjek pomisli jest – znači da se konačno gasi svjetlo u praznoj kući. Jer BHRT/FTV nije ni javna ni neovisna kuća. To je ruglo jednog sistema koji 30 godina glumi državu, a proizvodi emisije koje ne gledaju ni oni koji ih prave.
Zatvaraju se, kažu, BHRT i FTV. Nedostaje novca. Dug prema radnicima, prema državi, prema Europi. Nema ni volje, priznaje i ministar. A volja, u BiH, kad je riječ o nečemu što ne služi ni jednom narodu, nikad ni nije postojala.
FTV je dugi niz godina bio bastion džihad politike. U programima koji nikad nisu dotakli ni Mladenku Zadro, ni Augustinu Grebenar, ni Grabovicu, a kad se spomenu, to se čini kao lapsus. Kao kvar na signalu. To je televizija koja nije smjela spomenuti rat kad ga nisu spominjali mentori. Televizija koja je u svakoj izjavi pazila da se netko negdje ne osjeti “nacionalno povrijeđenim”, i u tom suženom prostoru stvarala je sterilne sadržaje bez duše.
Zašto bi takva kuća opstajala?
Zato da glumi BiH koja ne postoji?
Zato da promovira kulturu iz koje su protjerani svi koji imaju ime i prezime koji “ne zvuče domaće”?
Zato da bi netko dobio plaću da ne radi ništa?
Ugasite to. Bez histerije. Bez pompe. Samo ugasite.
U državi koja ima stotine portala, desetine regionalnih medija, YouTube kanala, podcasta i alternativa, ne trebaju nam polumrtvi molosi koji ni ne žele biti korisni. Ne trebaju nam televizije u kojima istina zavisi od političkog dogovora na relaciji SDA – SDP – DF – IZ.
Ovo nije kraj javnog servisa. Ovo je kraj lošeg vica koji se zove “javna RTV BiH”.
Ovo nije početak medijskog mraka – ovo je kraj jedne laži.
Ako ćemo graditi nešto novo, možda bi trebali početi od toga da kažemo istinu:
RTV BIH je mrtav već godinama. Samo što su tek sad isključili aparat.
Scena.ba
