Izvor: Bljesa.info
Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu.
Narodna poslovica
Politički život u Srbiji i Hrvatskoj zapao je, što traje već više od deset godina, u svojevrsni pat-poziciju, u Plenkovićevo i Vučićevo mrtvo more koje povremeno uzburkaju pojedini događaji, poput koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu u Hrvatskoj i studentskih demonstracija u Srbiji, a da se suštinski ništa ne mijenja. Bosna i Hercegovina je u tom smislu otišla tri koraka dalje, zbog čega ovaj tekst započinjem pomalo zaobilazno.
Iako ova dva događaja, Thompsonov koncert i studentske demonstracije, usko gledano nemaju dodirnih točaka, oni pokazuju kako Beograd i Zagreb, svatko na svoj način, rješavaju političke mrtvouzice. Dok Beograd koristi kombinaciju političkog i policijskog nasilja, dotle Plenković to rješava u rukavicama, poklonivši se Thompsonu, ikoni hrvatske desnice, jer najveća prijetnja po Plenkovića ne dolazi od oporbe, već iznutra, iz vlastite stranke.
Žetončići
Plenković svoju dugovječnost u prvom redu treba zahvaliti takozvanim “žetončićima”, prebjezima iz oporbenih stranaka pomoću koje godinama održava krhku većinu u Saboru, dok je Vučić do svog nedodirljivog statusa došao sustavnim uništavanjem medija, pretvorivši javni prostor u poligon u kojem caruju opskurni tabloidi.
Ono što se dogodilo u Mađarskoj, gdje je Viktor Orban teško poražen na parlamentarnim izborima nakon šesnaestogodišnje vladavine, teško da se može dogoditi u Hrvatskoj i Srbiji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, iako je i Vučiću i Plenkoviću, kao i Miloradu Dodiku, Orban bio nedostižni uzor. Razlog je jednostavan. Niti u Srbiji a niti u Hrvatskoj ne postoji alternativa vladajućim, niti iznutra, iz vlastite stranke, a niti iz oporbe, što, opet, podjednako vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu. Novi mađarski premijer, bivši visoko rangirani član Orbanove stranke, razišao se s Orbanom iz principijelnih razloga. Govoriti o principima u kontekstu Hrvatske i Srbije apsolutno je besmisleno.
Kada zakažu svi mehanizmi održanja na vlasti, političari u Hrvatskoj i Srbiji uvijek imaju zlatni gral: produbljivanje hrvatsko-srpskih antagonizama, što također vrijedi i u bosanskohercegovačkom slučaju, s tim da se broj međunacionalnih antagonizama eksponencijalno uvećava.
Besmislena trka
Kada se u Beogradu i Zagrebu posere pas na ulici, glavni krivci se odmah znaju, to su Hrvati, odnosno Srbi. U takvoj klimi rastu i jačaju prodavači patriotskih magli, koji u svom političkom antidjelovanju svjesno generiraju međunacionalnu mržnju, koristeći povijesne nacionalističke stereotipe, pri čemu u prvi plan iskaču politički redikuli poput Aleksandra Vulina i Josipa Dabre. Njihov bošnjački pandan je Zukan Helez.
Najnoviji hrvatsko-srpski mehanizam, kojim se produbljuju međunacionalni i međudržavni antagonizmi, besmislena je trka u naoružanju. Nakon što je Hrvatska kupila francuske vojne zrakoplove, isto to je napravila i Srbija. Hrvatska je, zatim, kupila više od trideset tenkova tipa Leopard, potrošivši čak milijardu i pol eura. Srbija je odgovorila nabavkom sofisticiranih kineskih dalekometnih projektila.
Hrvatska i Srbija, što zbog ekonomskih a što zbog demografskih deficita, ne predstavljaju prijetnju jedna drugoj. Jedina mogućnost da se te dvije zemlje nađu jedna naspram druge u nekom budućem ratu je taj da se nađu na zaraćenim stranama u sklopu većih geopolitičkih blokova, gdje će igrati nevažnu i podređenu ulogu.
Žabe predvođene Helezom
Sada dolazimo do narodne poslovice s početka teksta, gdje se u hrvatsko-srpski kompleks uključuju bosanskohercegovačke žabe, predvođene ministrom obrane Zukanom Helezom, koje su otputovale u Ameriku kupiti iz šarenog militarističkog izloga par skupih američkih “igrački”.
Glavni cilj ove ekspedicije je dodvoriti se administraciji Donalda Trumpa kupovinom američkih “cigli” (helikoptera) iz urbane sarajevske legende. Koliko je to u ovom trenutku svrsishodno i politički unosno, kada se cijeli slobodni svijet, odnosno njegovi ostaci ostataka, distanciraju od Trumpa, drugo je pitanje. Možda i nevažno, u klimi opće amnezije i beskičmenjaštva?
Prvoga dana službene posjete Sjedinjenim Američkim Državama, kažu agencijske vijesti, zamjenik predsjedateljice Vijeća ministara i ministar obrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez, zajedno sa zamjenicima Slavenom Galićem i Aleksandrom Goganovićem, boravio je u Pentagonu, gdje se sastao s Danielom L. Zimmermanom, pomoćnikom ministra obrane SAD-a za međunarodna sigurnosna pitanja.
Bosanskohercegovačke žabe posjetile su i tvornicu helikoptera. Tom prilikom ministar Helez obavio je testni let u tipu helikoptera koji nabavljaju Oružane snage BiH, čime se, kako kažu novinski šaptači bosanskohercegovačkim nijemim ribicama, svih boja, “neposredno upoznao s njihovim performansama i operativnim sposobnostima”.
Mehak cic
Je li Zukan Helez uistinu tehnološki genij, koji je učas skontao američke helikopetere, ili je riječ o nečemu drugom. Prema svjedočenje vladinih insajdera, Helez je, čim je sišao s helikoptera i promijenio donji već, nazvao ustaško kopile Borjanu Krišto, predsjedateljicu Vijeća ministara BiH. “Kupi ih Borjana, matere ti”, navodno je rekao Helez. “Da vidiš što imaju mehak cic.”
Mene cijela ova epizoda neodoljivo podsjeća na kultni film finskog redatelja Akija Kaurismakija “Lenjingradski kauboji idu u Ameriku” (1989). Šačica ruskih redikula, članova rock grupe “Lenjingradski kauboji, fascinirani američkom kulturom, pod vodstvom pokvarenog menadžera Vladimira Kuzmina (Matti Pellonpaa) odlaze u Ameriku, na turneju.
U jednoj od najurnebesnijih scena filma, u kojoj ponovo dolazimo do Zukana Heleza i njegove delegacije i njihovih američkih domaćina, menadžer Lenjingradskih kauboja kupuje automobil za potrebe benda. Pokvarenog trgovca polovnih automobila u filmu sjajno glumi poznati američki redatelj Jim Jarmusch.
Kao i svaka legenda, i legenda o mehkim cicovima ima sretan kraj. Nikola Pašić, otac srpskog imperijalizma s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, svojom je čuvenom izjavom, “Spasa nam nema, propasti nećemo”, opisao političku pat-poziciju, što podjednako vrijedi i u hrvatskom, srpskom i bosanskohercegovačkom slučaju.
Spas u zadnji čas
Srpske imperijalne ambicije doživjele su tragični krah u Prvom svjetskom ratu velikim demografskim gubicima od koji se Srbija nikada nije uspjela oporaviti, a koje su svoj tragični finale doživjele u Miloševićevoj eri, kada je Srbija za sva vremena izgubila Kosovo, sveti gral srpskog nacionalizma, koji se preko noći pretvorio u najveću kolektivnu frustraciju.
S gubitkom Kosova možemo usporediti krah mrtvorođenog bošnjačkog “građanluka” i “zajedništva”, čiji je tipični predstavnik upravo Zukan Helez, autor sintagme “ustaška kopilad”. Uvaliti guzicu u mehak cic, bilo da je riječ o helikopterima ili službenim automobilima u kojima se vozikaju, ne birajući sredstva, i rječnik, krajnji je limit političara poput Zukana Heleza.
Na sličan način završava i turneja Lenjingradskih kauboja po Americi, otkrićem tekile. “Sranja se događaju”, kaže Kaurismakijev pripovjedač na kraju filma, komentirajući nestanak menadžera Vladimira Kuzmina, kojega nakon toga nitko više nikada nije vidio. Spas, odnosno mehak cic, stiže u posljednji čas, kada Kauboje angažiraju na jednoj meksičkoj svadbi, nakon koje završe među deset najpopularnijih bendova u Meksiku.
Scena.ba
