Povodom teksta kolumniste Zvonimira Despota koji je nedavno objavljen u Hrvatskom slovu o šutnji intelektualnih i vjerskih elita, donosimo razgovor o odgovornosti političkih, društvenih i intelektualnih elita u hrvatskom narodu te o pitanju koje sve više zaokuplja građane – postoji li još nada za pravednije društvo?
O tome smo razgovarali s prof. dr. sc. Božom Vukojom, autorom sedam knjiga i 150 znanstvenih radova te velikog broja stručnih objava, a koji se ne libi kritizirati anomalije u našem društvu, kojih, priznat ćemo, ima i previše.
Tekst kolumniste Zvonimira Despota očito je, kao i mnoge, potaknuo na razmišljanje.
Odgovor: Čitajući tekst Zvonimira Despota o šutnji intelektualnih i vjerskih elita, nisam se mogao oteti dojmu da je pogodio samu srž problema koji već godinama opterećuje naše društvo. Njegove riječi nisu samo kritika pojedinaca nego upozorenje na opasnost koja nastaje kada oni koji imaju znanje, autoritet i moralnu odgovornost odluče šutjeti. Upravo me to potaknulo da se zapitam kako danas živjeti u zemlji u kojoj se kao narod mnogi osjećaju poniženima, prevarenima i raseljenima, a istodobno svjedoče da se o ključnim problemima govori sve manje, ili se govori tek onda kada je već prekasno.
Posebno zabrinjava činjenica da se kod velikog broja građana uvukao osjećaj beznađa i nepovjerenja u institucije. Kada ljudi izgube vjeru da se trud, poštenje i znanje isplate, tada počinju tražiti budućnost negdje drugdje. Upravo zato pitanje šutnje nije samo moralno ili političko pitanje, nego i pitanje opstanka društva. Smatram da intelektualci, profesori, znanstvenici, vjerski predstavnici i svi koji imaju utjecaj na javnost imaju obvezu govoriti istinu, bez obzira na to koliko ona bila neugodna. Samo otvoren dijalog, odgovornost i spremnost da se problemi nazovu pravim imenom mogu vratiti nadu da se stanje može mijenjati nabolje.
Pitanje: Kako se takva politika odražava na svakodnevni život u ovoj napaćenoj državi Bosni i Hercegovini, ali i šire – može se reći kako je to manje-više obrazac na ovim rubnim i balkanskim prostorima?
Odgovor: Posljedice takve politike osjećaju se u gotovo svakom segmentu svakodnevnog života. Kada politička podobnost postane važnija od znanja, iskustva i stručnosti, tada cijelo društvo plaća visoku cijenu. Ključni položaji u javnim poduzećima, državnim institucijama, bankama, ministarstvima i drugim ustanovama često se popunjavaju prema stranačkoj pripadnosti, rodbinskim ili interesnim vezama, umjesto prema sposobnosti i rezultatima rada. Time se šalje vrlo loša poruka mladim i obrazovanim ljudima – da uspjeh ne ovisi o radu, nego o tome koga poznajete ili kojoj političkoj opciji pripadate.
Takvo stanje neminovno proizvodi osjećaj nepravde i obeshrabrenosti. Mnogi mladi ljudi, nakon završenog obrazovanja, ne vide mogućnost da svojim znanjem ostvare profesionalnu karijeru u vlastitoj zemlji. Zbog toga sve češće odlaze u inozemstvo, gdje vjeruju da će njihov rad biti više cijenjen. Istodobno, oni koji su svojim odlukama godinama pridonosili ovakvom stanju često ostaju na istim pozicijama ili ih prenose na svoje političke nasljednike, čime se zatvara krug promjena.
Najveća šteta nije samo gospodarska, nego i moralna. Društvo u kojem ljudi izgube vjeru u pravednost postupno gubi i vjeru u vlastitu budućnost. Zato je nužno izgraditi sustav u kojem će stručnost, odgovornost i poštenje ponovno postati temelj napredovanja. Samo država koja jednako vrednuje svakog čovjeka može zaustaviti odlazak mladih, obnoviti povjerenje građana i stvoriti uvjete za dugoročan gospodarski i društveni razvoj.
Pitanje: Otkud dolazi taj osjećaj nepovjerenja?
Odgovor: Mislim da taj osjećaj nepovjerenja nije nastao preko noći niti je posljedica samo jednog političkog događaja. On se stvarao godinama kroz brojna razočaranja, neispunjena obećanja i osjećaj da se prema građanima ne postupa jednako. Kako vjerovati onima kojima je nekoć smetalo samo naše postojanje, ali i onima koji se danas predstavljaju kao naši najveći zaštitnici? Mnogi su preko noći promijenili političke dresove, ideologije i svjetonazore. Oni koji su desetljećima bili dio bivšeg sustava danas se predstavljaju kao najveći domoljubi. Promijenili su odijela, retoriku i zastave, ali nisu promijenili način razmišljanja niti način upravljanja državom.
Građani vrlo dobro prepoznaju razliku između iskrenog domoljublja i političkog oportunizma. Upravo zato raste nepovjerenje prema institucijama i političkim elitama. Ljudi ne traže savršene političare, nego dosljednost, odgovornost i vjerodostojnost. Kada se ista lica desetljećima izmjenjuju na najvažnijim funkcijama, a problemi ostaju isti ili postaju još veći, prirodno je da se javlja sumnja u iskrenost njihovih namjera. Povjerenje se ne može graditi govorima i predizbornim sloganima, nego isključivo djelima. Ono se stječe godinama poštenog rada, transparentnosti i spremnosti da se odgovara za vlastite odluke. Sve dok građani budu imali osjećaj da se politike mijenjaju samo radi očuvanja vlasti, a ne radi općeg dobra, nepovjerenje će ostati jedno od najvećih opterećenja našega društva.
Pitanje: Što po Vama građani najviše zamjeraju političkim elitama? Je li to bahatost, kriminal, razlika u onome što deklarativno govore, a drugo čine?
Odgovor: Mislim da građani političkim elitama prije svega zamjeraju raskorak između onoga što obećavaju i onoga što nakon izbora doista učine. Već više od četvrt stoljeća slušamo gotovo ista obećanja. Govori se o promjeni Izbornog zakona, ispravljanju nepravdi, ravnopravnosti konstitutivnih naroda, gospodarskom razvoju i stvaranju uvjeta za ostanak mladih. Svaki izborni ciklus donosi nova obećanja i velika očekivanja, ali kada izbori završe, građani ponovno ostaju suočeni s istim problemima. Uvijek se govori da će rješenja doći „sutra”, a to sutra nikako da stigne.
Posebno zabrinjava što su mnogi ljudi izgubili vjeru da politika uopće može biti u službi općeg dobra. Umjesto dugoročnih reformi, često svjedočimo kratkoročnim političkim interesima i međusobnim sukobima koji građanima ne donose nikakvu korist. Dok političari vode beskrajne rasprave, mladi odlaze, natalitet opada, gospodarstvo se teško razvija, a povjerenje u institucije sve više slabi.
Građani ne očekuju nemoguće. Oni žele da se obećanja pretvore u konkretna djela. Žele odgovorne ljude koji će preuzeti teret donošenja teških odluka, a ne samo tražiti opravdanja za neuspjehe. Vjerujem da se povjerenje može vratiti jedino dosljednim radom, transparentnim djelovanjem i spremnošću političara da interese građana stave ispred interesa vlastitih stranaka ili osobnih karijera. Tek tada će građani ponovno povjerovati da izbori mogu donijeti stvarne promjene.
Pitanje: Kolumnist Despot govori o šutnji intelektualnih i duhovnih elita. Kakav je Vaš stav?
Odgovor: U velikoj mjeri slažem se s njegovim razmišljanjem, ali smatram da je problem još dublji i složeniji. Nisu samo intelektualne i duhovne elite odabrale šutnju. Šutnja je, nažalost, postala obrazac ponašanja u mnogim dijelovima društva. Političke elite često su odabrale očuvanje vlastitih pozicija umjesto odgovornosti prema građanima, dok su brojni intelektualci, profesori, znanstvenici i javni djelatnici odlučili ne iznositi svoje stavove kako ne bi ugrozili vlastitu egzistenciju ili profesionalni položaj. Time društvo ostaje bez onih glasova koji bi trebali biti njegova moralna i intelektualna savjest.
U demokratskom društvu upravo su obrazovani ljudi pozvani ukazivati na nepravilnosti, upozoravati na opasnosti i predlagati rješenja. Njihova odgovornost nije samo prenositi znanje nego i braniti temeljne vrijednosti poput istine, pravednosti i jednakosti pred zakonom. Kada oni šute, javni prostor prepušta se populizmu, političkim interesima i površnim raspravama koje ne nude odgovore na stvarne probleme.
Zato danas živimo u društvu u kojem je često lakše napredovati poslušnošću nego sposobnošću, a lojalnost pojedincima nerijetko se više cijeni od stručnosti i integriteta. Šutnja se ponekad nagrađuje, dok se oni koji javno iznose argumentiranu kritiku nerijetko proglašavaju protivnicima ili remetilačkim čimbenicima. Međutim, povijest nas uči da nijedno društvo nije napredovalo zahvaljujući šutnji, nego zahvaljujući ljudima koji su imali hrabrosti govoriti istinu, čak i onda kada to nije bilo ni lako ni popularno. Upravo zato vjerujem da intelektualna odgovornost ne smije završavati u učionicama, znanstvenim radovima ili zatvorenim krugovima, nego mora biti prisutna i u javnom prostoru, u službi društva i općeg dobra.
Pitanje: Što narod danas zapravo očekuje i od politike, Crkve, općenito od autoriteta, ako ih danas uopće i ima ili ih ima vrlo malo?
Odgovor: Uvjeren sam da narod danas ne očekuje čuda niti obećanja koja će ostati samo dio predizbornih kampanja. Građani prije svega žele živjeti u državi u kojoj će se poštovati zakon, u kojoj će svi imati jednake prilike i u kojoj će se rad, znanje i poštenje vrednovati više od političke pripadnosti. Ljudi su umorni od neprekidnih političkih sukoba, podjela i velikih riječi koje se nakon izbora vrlo brzo zaboravljaju. Oni žele vidjeti konkretne rezultate, odgovornost za preuzete obveze i institucije koje će jednako štititi svakog građanina.
Posebno je važno vratiti osjećaj sigurnosti i pravednosti. Mnogi danas ne odlaze iz svoje domovine samo zbog plaće, nego zato što su izgubili vjeru da se svojim radom i sposobnošću mogu izboriti za dostojanstven život. Kada mladi ljudi smatraju da im budućnost više ovisi o političkim ili rodbinskim vezama nego o vlastitom znanju, tada je jasno da društvo mora ozbiljno preispitati svoje vrijednosti.
Narod traži državu u kojoj će pravda biti jednaka za sve, u kojoj će institucije služiti građanima, a ne pojedinim interesnim skupinama. Želi političare koji će biti primjer odgovornosti, skromnosti i poštenja, a ne povod novim aferama i podjelama. Vjerujem da se izgubljeno povjerenje može obnoviti jedino dosljednim provođenjem zakona, većom transparentnošću i spremnošću da se javni interes uvijek stavi ispred osobnih ili stranačkih interesa. Tek tada će ljudi ponovno vjerovati da vrijedi ostati, raditi i graditi budućnost u vlastitoj zemlji.
Pitanje: Mogu li europski fondovi i gospodarski razvoj sami riješiti te probleme? Općenito, je li ekonomsko blagostanje ili poboljšanje rješenje i put ka ozdravljenju društva?
Odgovor: Europski fondovi i gospodarski razvoj mogu biti snažan poticaj napretku svake države, ali sami po sebi ne mogu riješiti temeljne probleme društva. Novac može izgraditi ceste, škole, bolnice i gospodarske zone, ali ne može izgraditi povjerenje među ljudima niti uspostaviti osjećaj pravednosti ako institucije ne rade u interesu građana. Bez odgovornog upravljanja, transparentnog trošenja javnih sredstava i dosljedne primjene zakona, ni najveća financijska pomoć neće donijeti trajne rezultate.
Nažalost, svjedočili smo razdobljima u kojima su na raspolaganju bila značajna domaća i međunarodna sredstva, ali su učinci na kvalitetu života građana bili daleko manji od očekivanih. Razlog nije bio nedostatak novca, nego nedostatak odgovornosti, jasne razvojne strategije i političke volje da se javni interes stavi ispred osobnih ili stranačkih interesa. Kada građani steknu dojam da se sredstva raspoređuju prema političkim kriterijima, a ne prema stvarnim potrebama društva, tada se dodatno narušava povjerenje u institucije.
Država postaje snažna tek onda kada njezine institucije služe građanima, a ne interesnim skupinama. Europski fondovi mogu ubrzati razvoj, otvoriti nova radna mjesta i unaprijediti gospodarstvo, ali samo ako ih prate reforme koje će osigurati odgovornost, jednakost pred zakonom i učinkovitu javnu upravu. Bez tih promjena ni jedna milijarda eura neće vratiti ono što je najvrjednije – vjeru građana u vlastitu državu i njezinu budućnost.
Pitanje: Kako gledate na današnju političku ponudu? Činjenica je da nemamo dijaloga, političari ne nude nikakva konkretna rješenja, obećanja, već samo gledamo svađe, optužbe i narod im nije uopće u fokusu. Kampanja pred nama je jedno blato, kaljuža gdje se malo toga dobroga, jasnoga, konkretnoga i obećavajućega može nazrijeti?
Odgovor: Današnja politička ponuda građanima ostavlja vrlo malo razloga za optimizam. S jedne strane nalaze se političke stranke koje desetljećima sudjeluju u vlasti i koje su u tom razdoblju imale dovoljno vremena provesti reforme koje su obećavale. Međutim, iza mnogih od tih obećanja ostali su neriješeni problemi, brojne afere, korupcija, gospodarska stagnacija, iseljavanje mladih i sve veće nepovjerenje građana u institucije. S druge strane nalazi se oporba koja često ne uspijeva postići ni minimum zajedništva oko najvažnijih nacionalnih i gospodarskih pitanja. Umjesto da građanima ponudi jasnu viziju razvoja, često je opterećena međusobnim podjelama, osobnim ambicijama i političkim nadmetanjima.
Građani s pravom postavljaju pitanje kako vjerovati onima koji danas oštro kritiziraju sustav, a jučer su i sami bili njegov sastavni dio. Ako su imali priliku sudjelovati u vlasti, zašto tada nisu pokrenuli promjene koje danas zagovaraju? Takva pitanja dodatno produbljuju nepovjerenje i stvaraju osjećaj da se političke razlike često svode na borbu za pozicije, a ne na različite vizije razvoja društva.
Najveći problem nije samo nedostatak novih ljudi, nego nedostatak novih ideja i drugačijeg načina upravljanja. Građani očekuju političare koji će ponuditi konkretna rješenja, biti spremni preuzeti odgovornost za svoje odluke i pokazati osobnim primjerom da politika može biti časna služba u interesu svih građana. Samo takav pristup može vratiti vjeru da izbori nisu puka formalnost, nego stvarna prilika za promjene koje će društvo učiniti pravednijim, uspješnijim i sigurnijim za buduće naraštaje.
Pitanje: Što je danas najpotrebnije hrvatskom narodu? Toliko je izvaran, što ga može potaknuti da sutra izađe na izbore ili da jasno i on kaže svoje potrebe, strahove i želje? Činjenica je da je i narod pasivan. Je li to od straha, zamorenosti, bezvoljnosti?
Odgovor: Vjerujem da je hrvatskom narodu danas manje nego ikada potrebno novih obećanja, a više ljudi koji će vlastitim primjerom pokazati da se politika može voditi časno, odgovorno i u interesu općeg dobra. Građani su umorni od velikih riječi, predizbornih poruka i međusobnih optužbi koje se ponavljaju iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, dok se stvarni problemi godinama ne rješavaju. Potrebni su ljudi koji će svojim radom vratiti vjeru u institucije i pokazati da poštenje, stručnost i odgovornost nisu zastarjele vrijednosti, nego temelj svakog uspješnog društva.
Hrvatskom narodu potrebni su državnici koji će biti spremni donositi odluke u interesu budućih naraštaja, a ne isključivo u interesu vlastitih političkih karijera. Potrebni su ljudi koji će okupljati, a ne dijeliti, koji će uvažavati različita mišljenja i graditi ozračje međusobnog poštovanja. Samo društvo koje njeguje dijalog i zajedništvo može odgovoriti na izazove poput iseljavanja mladih, demografskog pada, gospodarskog razvoja i očuvanja nacionalnog identiteta.
Posebno je važno da mladi ponovno steknu uvjerenje kako se znanjem, radom i poštenjem može uspjeti u vlastitoj zemlji. Ako izgubimo njihovo povjerenje, izgubit ćemo i najveći potencijal za budućnost. Zato nam danas više nego ikada trebaju ljudi koji će vlastitim životom potvrditi ono što govore, jer građani više ne traže savršene političare, nego vjerodostojne ljude kojima će moći ponovno vjerovati. Samo tako moguće je obnoviti nadu, ojačati zajedništvo i izgraditi društvo u kojem će buduće generacije željeti ostati i stvarati svoju budućnost.
Pitanje: Zašto, po Vašem mišljenju, mnogi intelektualci šute? Ako u BiH imamo danas uopće intelektualaca koji promišljaju za opće dobro i nisu naslonjeni na politiku i osobni interes, sinekure – ima ih sigurno, ali nisu niti glasni ni brojni?
Odgovor: Nažalost, mislim da mnogi intelektualci danas šute prvenstveno zbog straha. Taj strah nije uvijek otvoren i vidljiv, ali je stvaran. Mnogi se boje da bi javnim iznošenjem svojih stavova mogli ugroziti vlastitu egzistenciju, profesionalni ugled ili sigurnost svojih obitelji. U društvu u kojem politički i interesni centri moći često imaju snažan utjecaj na zapošljavanje, napredovanje i javni život, nije teško razumjeti zašto se pojedinci odlučuju na šutnju umjesto na otvoreno iznošenje mišljenja.
Posebno zabrinjava činjenica da se sve rjeđe potiče kultura slobodne rasprave i argumentiranog dijaloga. Umjesto da različita mišljenja budu bogatstvo svakog demokratskog društva, ona se nerijetko doživljavaju kao prijetnja ili razlog za etiketiranje. Zbog toga mnogi obrazovani i stručni ljudi radije ostaju po strani nego da riskiraju profesionalne ili osobne posljedice. Time društvo gubi upravo one glasove koji bi svojim znanjem i iskustvom mogli pridonijeti rješavanju brojnih problema.
Nije slučajno nastala izreka: „Kad kažeš istinu, postaneš neprijatelj onih koji od laži žive.” U toj je rečenici sažeta stvarnost koju mnogi prepoznaju. Međutim, vjerujem da nijedno društvo ne može napredovati ako se istina prešućuje zbog straha. Intelektualci imaju posebnu odgovornost biti glas razuma, braniti činjenice i poticati javni dijalog. Šutnja možda kratkoročno štiti pojedinca, ali dugoročno nanosi štetu cijelom društvu jer ostavlja prostor nepravdi, manipulacijama i gubitku povjerenja u temeljne vrijednosti.
Pitanje: Koja bi bila Vaša završna poruka nakon svega kada vidite u kakvom društvu, državi, okruženju živimo, u općoj nesigurnosti, neizvjesnosti, defetizmu – ima li svjetla na kraju tunela?
Odgovor: Moja završna poruka može se sažeti u nekoliko temeljnih vrijednosti bez kojih nijedno društvo ne može dugoročno opstati – istina, odgovornost, pravednost i hrabrost. Bez spremnosti da stvari nazovemo njihovim pravim imenom ne možemo očekivati ni pravedniju državu, ni učinkovitije institucije, ni bolju budućnost za generacije koje dolaze. Svako društvo koje zatvara oči pred nepravdom, korupcijom i zlouporabama postupno gubi svoje moralne temelje i povjerenje građana.
Vjerujem da promjene ne počinju isključivo u parlamentima, ministarstvima ili političkim strankama. One počinju u svakom pojedincu koji je spreman pošteno raditi svoj posao, preuzeti odgovornost za svoje odluke i ne pristati na šutnju kada svjedoči nepravdi. Upravo zato odgovornost nije obveza samo političara, nego i intelektualaca, gospodarstvenika, vjerskih zajednica, medija i svih građana koji žele ostaviti bolje društvo svojoj djeci.
Šutnja možda nekome može privremeno sačuvati položaj ili osobni mir, ali dugoročno razara povjerenje, slabi institucije i potiče osjećaj beznađa. Društvo napreduje samo onda kada postoji dovoljno ljudi koji imaju hrabrosti govoriti istinu, bez obzira na cijenu koju zbog toga mogu platiti. Zato i danas vjerujem da je upravo šutnja postala najskuplji oblik izdaje. Istina može biti neugodna i zahtjevna, ali jedino na njoj možemo graditi pomirenje, povjerenje i trajni razvoj. Budućnost neće promijeniti oni koji čekaju da to učini netko drugi, nego oni koji imaju snage prvi napraviti korak i osobnim primjerom pokazati da su poštenje, odgovornost i služenje općem dobru još uvijek najveće vrijednosti jednog društva.
Na kraju želim iskreno zahvaliti gospodinu Zvonimiru Despotu, čiji je promišljeni i hrabri tekst o šutnji intelektualnih i vjerskih elita bio snažan poticaj za ovaj razgovor. Njegovo promišljanje otvorilo je pitanja o kojima se u našem društvu premalo govori, a koja zaslužuju ozbiljnu javnu raspravu. Vjerujem da je upravo odgovornost intelektualaca, novinara i svih ljudi javne riječi poticati dijalog, braniti istinu i ohrabrivati društvo da se suoči s vlastitim izazovima.
Posebnu zahvalnost upućujem i novinaru na profesionalno pripremljenim pitanjima te na prilici da iznesem svoja razmišljanja o temama koje duboko određuju sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i Bosne i Hercegovine. U vremenu kada je površnost često glasnija od argumenta, a senzacionalizam privlačniji od činjenica, odgovorno novinarstvo ima neprocjenjivu vrijednost.
Nadam se da će ovaj razgovor biti poticaj za otvoreniju javnu raspravu, više međusobnog uvažavanja i zajedničko traženje rješenja koja će pridonijeti izgradnji pravednijeg, odgovornijeg i demokratskijeg društva. Samo iskrenim dijalogom, utemeljenim na istini, znanju i međusobnom poštovanju, možemo vratiti povjerenje građana i stvoriti uvjete za bolju budućnost svih ljudi koji ovu zemlju smatraju svojim domom.
R. I. / Scena.ba
