“Gladni smo, prevareni, na rubu živaca i umorni od obećanja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine”, poručilo je više od 40 zeničkih rudara koji čekaju svoju mirovinu za koju su stekli pravo još prošle godine. Iako im je u ožujku priopćeno da su odobrena sredstva za uplatu doprinosa, oni su još na čekanju. Veliki broj njih čak 17 mjeseci živi bez ikakvih primanja.
Prošlo je sedamnaest mjeseci otkako na njihove račune nije uplaćena ni jedna jedina marka. Razočarana, zabrinuta i izmorena lica zeničkih rudara govore više od riječi. Iako su ispunili sve uvjete za mirovinu, radni staž im nije uplaćen još od 2009. godine. Zbog toga ih Zavod MIO/PIO u sustavu vodi pod apsurdnom etiketom: “Umirovljenici na čekanju”. A život ne čeka. Kako platiti račune, kako kupiti hranu, lijekove?
“Čekam 15 mjeseci. RVI sam, dva puta ranjavan. Moram ići na građevinu kako bih prehranio obitelj. Pola nas ne plaća račune. Struju platiš, ostalo neka isključe. Tri opcije imamo: da ne dopustimo nikome ulazak u rudnik, da štrajkamo glađu ovdje ili da odemo ispred Vlade. Ovo se više ne može izdržati”, kaže Semir Čajlaković.
U svemu ih dodatno frustrira činjenica da je Vlada FBiH u ožujku odobrila sredstva za uplatu doprinosa za 27 radnika koji su stekli uvjete za umirovljenje u 2025. godini, a ništa se od tada nije promijenilo, odnosno novac nije doznačen.
“Preko ministarstva smo stupali najmanje deset puta u komunikaciju i pitali što je sa sredstvima?! Za par dana će biti operativna, za par dana će biti… odobrena su, a ovi ljudi ovdje nemaju ništa od toga”, ističe Nedžad Duraković, predsjednik Sindikata RMU Zenica.
Život ovih ljudi postao je nepodnošljiv i financijski neodrživ. Neki od njih rade na crno, a neki zbog zdravstvenog stanja to ne mogu.
“Ideš od privatnika do privatnika. Radio sam od 7 do 17 sati za 50 KM. U ovim godinama i to je teško naći, a ne možete raditi u kontinuitetu jer bole leđa, umor itd. Stvarno je teško”, priča nam Ahmet Kobilica.
Slične sudbine dijele i ostali.
“Dva dana radim, sljedećih sedam bolujem. Ne mogu… leđa. Ja sam dva puta kralježnicu operirao, supruga mi je 100% s invaliditetom, moram se brinuti, brinuti se za lijekove, raditi moram… ubija ovo psihički. Psihički ubija jer si zaradio, čitav život radio u jami… sad se umjesto opuštanja mora raditi za dnevnicu”, kaže Munib Bulut.
Ovo je kao noćna mora, kaže jedan rudar, a sebe opisuje kao umirovljenog rudara bez mirovine. I pri zdravstvenim potrebama osjećaju se poniženo jer moraju objašnjavati svoj status – kao da su oni krivci. Sustav ih ne gleda kao ljude koji su tri ili četiri desetljeća mukotrpno radili. Vrlo je izvjesno da će rudari sljedećega tjedna doći ispred Vlade Federacije, a rok za reakciju ministarstvu dali su do petka.
“Zvat ćemo obitelji, sve. Ne može se više, 17 mjeseci čekamo mirovinu zarađenu za 40 godina. Teško je… ružno je reći nemam što jesti… ma sve ti je rečeno. Nemaš primanja i to ti je to”, zaključuje Ramiz Batal.
Nakon izlaska iz mraka rudarske jame, umirovljene rudare dočekala je crna stvarnost u kojoj ih država svodi na socijalne slučajeve. U isto vrijeme rudari koji rade na izvlačenju širokog čela iz zeničkog rudnika zaustavili su sve radove jer im ponovno plaće kasne. Sredina je svibnja, a plaću za travanj nisu dobili. Ako izostane reakcija ministarstva rudarstva, bunt umirovljenih komorata sasvim je izvjestan.
Scena.ba
